Ja cu sigurno oprostlti onome ko se pokaje i uzvjeruje i dobra dijela cini, i koji prihvati imamat-vodjstvo   (Kur'an 20:82)
www.ehlulbejt.co.cc
web-portal sljedbenika
poslankove porodice
Articles

Zatvori Akaid

Zatvori Ahlaq

Zatvori Fikh

Zatvori Istorija

Zatvori Kitabhana

Zatvori Ostalo

Zatvori Osvrt

Zatvori Textovi

Pitanja-Komantari

Zatvori Pitanja

Anketa
Kojoj islamskoj grupi pripadate
 
Shi'a
Sufija
Hanefija
Selefija/Wehabija
Rezultati
Webmaster - Info
Posjetioci

 55776 posjeta

 2 posjetioca online

Kitabhana - Izmedju ljubavi i netrpeljivosti

Ali

Izmedju ljubavi i mrznje

sejid Murteza Mutahari








Sadrzaj
* Predgovor
* Zakon privlacenja i odbijanja
* Privlacenje i odbijanje u svijetu ljudi
* Razlike medju ljudima u pogledu privlacnosti i odbojnosti
* 'Ali - dvosnazna licnost
* 'Alijeva snaga privlacnosti; Snazne privlacnosti
* Si'izam - škola ljubavi
* Eliksir ljubavi
* Slamanje barijera
* Izgraditelj ili rušitelj
* Ljubav i naklonost prema bogougodnicima
* Snaga ljubavi u društvu
* Najbolje sredstvo za cišcenje duše
* Primjeri iz historije islama
* Ljubav prema 'Aliju u Kur´anu i Sunnetu
* Tajna 'Alijeve privlacnosti
* Kako je 'Ali stekao neprijatelje
* Nakisini, Qasitini i Mariqini
* Pojava haridzija
* Osnove haridzijskog uvjerenja
* Stav haridzija o hilafetu
* Nestanak haridzija
* Slogan ili duh
* 'Alijeva demokratija
* Protest i pobuna haridzija
* Osobenosti haridzija
* Medju-utjecaj sljedbi u islamu
* Politika zloupotrebe Kur'ana
* Nuznost suprotstavljanja licemjerstvu
* 'Ali - istinski predvodnik

 


Predgovor

Uzvišena i široka licnost Vodje vjernika 'Alija, mir neka je na njega, šira i obuhvatnija je nego što to covjek moze svojim umom obuhvatiti i pojmiti. Najveca mogucnost pojedinca pri tome je da odabere jednu ili nekoliko specificnih, ogranicenih oblasti koje ce proucavati i istrazivati, cime se on treba zadovoljiti.

Jedna od bitnih osobina ove velike licnosti jeste utjecaj kojeg je ostvarivao na ljude, pa bio taj utjecaj pozitivan ili negativan. Ili drugim rijecima, radi se o njegovoj snaznoj "privlacnosti" i "odbojnosti" koje je izazivao kod ljudi, cime cemo se pozabaviti u ovom djelu.

Svi ljudi nisu isti s obzirom na utjecaj koji ostvaruju na duše drugih. Slabija licnost privlaci manju paznju i slabije pokrece srce. Što je neka licnost veca i snaznija, utoliko više pobudjuje reakciju u umovima drugih ljudi, premda ta reakcija moze biti pozitivna ili negativna. Osobe koje pobudjuju paznju i izazivaju reakcije postaju teme rasprava, oni o kojima se govori, teme poezije, slikarstva i ostalih umjetnosti, postaju junaci prica i knjizevnih djela. Sve ovo itekako se odnosi i na licnost 'Alija, mir neka je na njega, i to toliko da se ne bi mogao naci slican primjer, a ako vec postoji onda ih je jako malo.

Kazu da je Muhammed ibn Šehrašub Al Mazendarani, koji je bio jedan od najvecih Ši'itskih znanstvenika 7/13 stoljeca, u vrijeme kada je pisao svoje cuveno djelo: Manaqib (Plemenite besprijekornosti), posjedovao hiljadu knjiga u svojoj biblioteci koje su nosile isti naslov, a sve su se odnosile na licnost `Alija, mir neka je s njim.

Osnovno obiljezje `Alija, mir neka je s njim, i ostalih ljudi koji su bili prosvijetljeni zrakom Istine, jeste to da su oni okupirali ljudsku svijest i pobudjivali na razmišljanje, ali i osvjetljavali i grijali ljudska srca duše i vjeru.

Filozofi poput Sokrata, Platona, Aristotela, Ibn Sinaa ili Dekarta, takodjer su jako dobro umjeli navesti ljude na razmišljanje. Vodje društvenih revolucija, posebno u posljednja dva stoljeca su pored toga uspijevali stvoriti i jednu posebnu vrstu privrzenosti medju svojim sljedbenicima. Sufijski šejhovi dovode katkada svoje sljedbenike u fazu pokornosti, tako da:

    "Piri mugan ako znak nam dadne
    nek pred vinom sve na sedzdu padne
    Neka vino za stolom nam toce
    ako tako Vlasnik krcme hoce"
      Hafiz
Medjutim, ni u jednom od ovih slucajeva ne vidimo gorljivost i revnost kombinovane sa njeznošcu, ljubaznošcu, iskrenošcu i samilosti, onako kako je historija to pokazala kod `Alijevih sljedbenika. Ako su Safavidi obratili derviše u armiju sposobnih boraca, onda su to uspjeli uciniti radi `Alijevog, a ne svoga imena.

Dobrota i duhovna ljepota su nešto sasvim drugo naspram vladavine, trazenja koristi i prednosti, što je sve prisutno kod društvenih lidera, korištenja umom i filozofijom, što cine filozofi, ili dokazivanja vlastite prednosti i nadmocnosti, što je slucaj kod gnostika.

Poznato je da je jedan ucenik Ibn Sinaa rekao svome ucitelju: "Ako vi uz svu svoju pamet i inteligenciju ustvrdite da ste poslanik, ljudi bi vas prihvatili."
Ibn Sina na to nije rekao ništa. Jedne zime prilikom njihovog zajednickog putovanja Ibn Sina se probudio i zatrazio od svog ucenika da mu donese vode. Ucenik je oklijevao i pokušavao da nadje neki izgovor. Koliko god da je Ibn Sina insistirao, njegov ucenik se nije mogao odluciti da na velikoj hladnoci napusti svoju toplu postelju. U tom momentu se sa munare zacuo glas mujezina koji je pozivao na namaz. Ibn Sina je uocio da je to dobra prilika da pruzi odgovor svome uceniku. Rekao mu je: Ti si tvrdio da bi me ljudi prihvatili ukoliko bih se proglasio za poslanika, a ti koji si vec godinama moj ucenik skanjivaš se da na ovoj hladnoci izadješ i doneseš mi vode. Medjutim, ovaj mujezin se nakon cetiri stotine godina pokorava Poslanikovoj naredbi, pa je stoga napustio svoju toplu postelju i ispeo se na munaru da posvjedoci Boziju Jednocu i Muhammedovo, a.s., poslanstvo. Pa, pogledaj sada kako je to velika razlika."

I zaista, filozofi posjeduju ucenike, ali ne i sljedbenike. Društvene vodje posjeduju sljedbenike, ali nisu u stanju da stvore i kompletne ljude. Sufijski šejhovi mogu postici da im ljudi budu pokorni, ali ne mogu uvijek od njih naciniti i vjernike. 'Ali, pak, posjeduje i osobine filozofa i osobine revolucionarnog lidera, i svojstva sufijskog šejha, pa cak i neka obiljezja poslanika. Njegova škola je istovremeno i škola uma i promišljanja, i škola revolucije i škola poslušnosti i discipline, ali i škola dobrote ljepote i privlacnosti.

Prije nego što je postao pravedni vodja medju ljudima, covjek koji je po pravdi presudjivao medju njima, 'Ali, mir neka je s njim, prvo je upotpunio i izgradio pravednost u vlastitoj licnosti. Sabrao je u sebi sve vrline ljudskog bica. Posjedovao je dubok i dalekosezan um i njezne i obilne osjecaje. Sjedinio je u sebi savršenstvo tijela i duha. Nocu se pri ibadetu odvajao od ovog svijeta, a tokom dana bio je aktivan medju ljudima. Danju bi ljudi osjecali njegovu ljubaznost i nesebicnost, slušali njegove savjete. preporuke i mudre rijeci, a nocu su zvijezde obarale svoj pogled pred njegovim poboznim placem, a nebesa slušala njegovo zaljubljenicko hvaljenje Boga. On je bio i vladar i mudrac. Bio je i gnostik, ali i vodja društva; asketa, ali i vojnik. Bio je pisac i govornik. Ukratko, bio je potpuni covjek, sa svim vrlinama koje takva licnost moze posjedovati.

Ova knjiga predstavlja zbirku cetiri predavanja odrzana od osamnaestog do dvadeset prvog blagoslovljenog mjeseca ramazana 1388 - (1969) godine u Husejnije iršadu u Teheranu. Kniga se sastoji od uvoda i dva dijela. U uvodu se raspravlja opcenito o pojmovima privlacnosti i odbojnosti, a posebno o privlacnosti i odbojnosti ljudske licnosti. U prvom dijelu razmotrena je privlacnost 'Alija, mir neka je s njim, s obzirom da je on uvijek osvajao i osvaja srca ljudi, a takodjer filozofija i korist te njegove snage privlacnosti. U drugom dijelu prikazana je i pojašnjena 'Alijeva snaga odbojnosti, preko koje je on snazno suzbijao i uklanjao sve što nije bilo u redu. Dokazali smo da je 'Ali, mir neka je s njim posjedovao dvije vrste snaga, koje mora posjedovati svako ko zeli biti njegov iskreni sljedbenik

Medjutim, da bi se shvatio 'Alijev put nije dovoljno samo biti svjestan dvosnaznosti njegove licnosti. U ovom djelu je pokušano, koliko je to bilo moguce, da se prikaze kakvi su to tipovi licnosti onih koje je 'Ali privlacio, a kakvi su bili oni koje je suzbijao svojom snagom odbojnosti. Kako cesto neki od nas koji tvrdimo da smo 'Alijevi sljedbenici odbijamo od sebe onakve licnosti kakve je 'Ali privlacio, a privlacimo sebi one kojima je on bio odbojan. U dijelu o 'Alijevoj snazi odbijanja raspravu smo ogranicili na haridzije, premda postoje i druge grupe koje je 'Ali odbijao od sebe. Mozda cemo nekom drugom prilikom, ili barem prilikom pripreme za drugo izdanje knjige, uz ostale ispraviti i ovaj nedostatak. Teškoce vezane za kompletiranje i redigovanje ovih predavanja umanjene su uz pomoc cijenjenog gospodina Fethullaha Umidija. Polovina knjige djelo je njegovog vrsnog pera, s obzirom da je poslije preuzimanja snimljenih vrpci on zapisivao govorenja, korigirajuci ih i dotjerujuci gdje god je to smatrao za shodno. Druga polovina knjige jeste moje izvorno govorenje, ili ono što sam nakon sredjivanja predavanja naknadno dodao. Nadam se da ce ova knjiga predstavljati korisno i poucno štivo. Molimo Uzvišenog Boga da nas ucini istinskim 'Alijevim, mir neka je s njim, sljedbenicima.


Zakon privlacenja i odbijanja

Zakon privlacenja i odbijanja je jedan opci zakon koji vazi u cijelom poretku stvaranja. Shodno današnjim naucnim saznanjima izvjesno je da nijedan djelic svijeta egzistencije nije izuzet od opceg zakona privlacnosti. I najkrupnija tijela, ali i njihovi najsitniji atomi posjeduju ovu tajanstvenu snagu koju nazivamo silom privlacnosti, i svi su oni istovremeno i obuhvaceni njenim utjecajem.

Drevni covjek nije shvatio postojanje ovog opceg zakona, ali je primjecivao privlacnost medju istovrsnim tijelima, a neke materije poput magneta ili cilibara smatrao je simbolima te snage. Svakako on nije shvatao opci odnos privlacnosti medju stvarima, buduci da je bio upoznat samo s odredjenim odnosima, kako npr. odnos magneta sa zeljezom ili cilibara sa slamom.
    Sve su stvari pod ovom kapom nebeskom
    u odnosu istom kao cililbar sa slamom
      Rumi, Mesnevija
U to doba nije se govorilo ništa o sili privlacnosti medju ostalim tijelima, izuzev što se postaljalo pitanje zbog cega se Zemlja nalazi u sredini svemira. Vjerovalo se da Zemlja plovi u samom središtu svemira zbog toga što na nju sa svih strana djeluju sile privlacenja, tako da ona prirodno ostaje u sredini i ne naginje ni na jednu stranu. Drugi su, pak, smarali da nebesa ne privlace Zemlju, nego je odbijaju, a pošto je ta sila odbijanja usmjerena ka Zemlji sa svih strana, stvorena je ravnoteza, i kao rezultat toga Zemlja se nalazi u sredini i ne mijenja svoj polozaj.

Takodjer je postojalo opce uvjerenje o sili privlacenja i odbijanja medju biljakama i zivotinjama, u tom smislu što su bile pretpostavljene tri osnovne sile: sila ishrane, sila rasta i sila reprodukcije. Vezano za silu ishrane, smatralo se da ona u sebi sjedinjuje nekoliko drugih sila: privlacece, odbijajuce, digestivne i zadrzavajuce. Drzalo se da u zelucu postoji privlaceca sila koja vuce hranu prema njemu, i koja istovremeno odbija neprikladnu hranu. Vjerovalo se da i u jetri postoji sila koja privlaci vodu.
    Kruhu je zeludac pravo utocište
    dzigerica topla sebi vodu ište
      Rumi, Mesnevija


Privlacenje i odbijanje u svijetu ljudi

Kad ovdje govorimo o privlacenju i odbijanju ne mislimo na takav odnos medju spolovima, iako se i tu radi o specificnoj vrsti privlacnosti. To, medjutim, nije tema naše rasprave i, štaviše, to je tema koja trazi posebno razmatranje. Dakle, ovdje je rijec o privlacenju i odbijanju koje postoje medju individuama u društvenom zivotu ljudi. U ljudskom društvu postoje neki oblici saradnje koja je zasnovana na ostvarivanju koristi. Naravno, ni to nije u domenu naše rasprave. Vecina prijateljstava i bliskosti ili neprijateljstava i mrznji manifestacija su ljudske privlacnosti ili odbojnosti. Ta privlacnost ili odbojnost utemeljeni su na medjusobnoj slicnosti ili razlicitosti, medjusobnoj suprotstavljenosti ili averziji. Uistinu, osnovni uzrok privlacnosti ili odbojnosti treba traziti u slicnosti ili suprotstavljenosti, kao što je iz filozofskih rasprava jasno da je slicnost uzrok saveza.
Ponekad dva ljudska bica privlace jedno drugo i oni od srca zele da uspostave medjusobno prijateljstvo. Tajna ove pojave ne lezi ni u cemu drugom nego u postojanju slicnosti medju njima. Kada ne bi bilo slicnosti u pogledima te dvije osobe, one ne bi privlacile jedna drugu, niti bi zeljele da stvore medjusobno prijateljstvo. Opcenito, njihova medjusobna bliskost je dokaz neke slicnosti koja medju njima postoji.
U drugom svesku Mesnevije srece se jedna zgodna prica koja govori o ovome. Naime, neki mudrac vidio je gavrana i rodu kako zive zajedno kao prijatelji. Naravno, bilo mu je cudno da dvije razlicite ptice zive skupa. Gavran ni izgledom ni bojom ne nalikuje rodi. Mudraca je zanimalo zbog cega su skupa, priblizio se i vidio da su oboje hromi.
    Onaj mudrac pricao je jednu cudnu zgodu
    gledao sam, kaze, skupa gavrana i rodu
    Sav zapanjen ostadoh pred ovakvom stvari
    htjedoh znati šta je to što njih dvoje spari
    Kada pridjoh blize, rekoh: "Vidi cuda
    Bez jedne su noge oba sirotana huda"!
Hromost je dakle zblizila ove zivotinje. Ljudi, takodjer, nikada bez razloga nisu u medjusobnom prijateljstvu, kao što ni bez razloga nisu neprijatelji jedan drugom.
Prema nekim mišljenjima osnov ove privlacnosti ili odbojnosti jeste potreba ili otklanjanje potrebe. Covjek je bice koje ima potrebe i u svojoj biti je stvoren potrebitim. On kroz stalnu aktivnost nastoji popuniti ovu prazninu i zadovoljiti svoje potrebe. To je, medjutim, neizvodljivo ukoliko se covjek ne pridruzi grupi i kroz zajednicu pokuša ostvariti korist za sebe, a zaštititi se od štete. U ljudskom bicu necemo primijetiti nikakvu tendenciju koja nije proistekla iz njegovog instinkta da se necim okoristi ili od necega zaštititi. Prema tome, zivotno iskustvo i iskonska priroda covjeka su ucinili takvim da ga nešto privlaci ili odbija. On stoga trazi ono u cemu vidi dobro po sebe, a udaljuje se od onoga za što smatra da se ne slaze s njegovim ciljevima. Pasivan je spram onoga što mu niti koristi niti šteti. Uistinu, privlacnost ili odbojnost su temelj ljudskog zivljenja i što su oni manje prisutni u ljudskom zivotu to je poredak samog zivota više poremecen.
Naposlijetku, onaj koji posjeduje sposobnost da popuni ove praznine u zivotima drugih smatrat ce se privlacnim, dok ce onaj koji ne popunjava, nego cak širi ove praznine, biti odbacen od ljud


Razlike medju ljudima u pogledu privlacnosti i odbojnosti

Što se tice privlacnosti ili odbojnosti koju izazivaju kod drugih, svi ljudi nisu isti. Mogu se podijeliti u više grupa:

1. - Ljudi koji niti privlace, niti odbijaju, niti ih neko voli, niti im je neko neprijatelj. Niti izazivaju neciju ljubav, interes i naklonost, niti bilo cije neprijateljstvo, zavist, mrznju ili zlobu. Oni zive medju ljudima poput kamencica koji ne privlaci niciju paznju.
Takvo bice je pasivno i bez ikakvog utjecaja. Covjek kod koga ne postoji nikakva poticajna crta (pod poticajnim ne mislimo samo na vrline, nego i na loše strane licnosti) je poput zivotinje koja samo jede, spava i zivi medju ljudima. On je kao ovca koja niti je ciji prijatelj, niti ciji neprijatelj, pa ako se pazi na nju i daje joj se da jede i pije, to je zato što ce se covjek jednom okoristiti njenim mesom. Takva osoba ne izaziva niti naklonost, niti suprotstavljenost. Takvi ljudi su bezvrijedni, prazni i siromašni, jer ljudsko bice ima potrebu da voli i da bude voljeno, ali mozemo slobodno reci i potrebu da bude neprijatelj drugome, ali i da njega smatraju neprijateljem.

2. - Ljudi koji privlace, ali ne odbijaju. Sa svima su srdacni i prijazni, pa ih poštuju ljudi iz razlicitih slojeva. Svi ih vole i niko nema ništa protiv njih. Kao što pjesnik kaze, po njihovoj smrti muslimani ih okupaju zemzem vodom, a Hindusi spale njihovo tijelo.
    Sa svima budi toliko dobar
    da te svi ljudi hvale
    muslimani te zemzemom okupaju,
    a Hindusi ti tijelo spale
      Urfi
Dakle, prema savjetu ovog pjesnika, covjek bi u društvu koga polovinu cine muslimani koji kupaju svoje mrtve, i to u znak poštovanja vodom zemzem, a druga polovina su Hindusi koji spaljuju mrtve i rasuipaju njihov pepeo u vjetar, treba da zivi tako da ga muslimani prihvataju kao jednog od svojih i zele da ga po njegovoj smrti okupaju zemzem vodom, a Hindusi ga takodjer smatraju svojim i zele po njegovoj smrti spaliti mu tijelo.
Obicno se misli da se pod pristojnošcu i onim što se danas naziva društvenošcu podrazumijeva takvo ponašanje kojim covjek postize da ga svi vole. Medjutim, ovo nece prihvatiti covjek koji ima pred sobom odredjeni cilj i koji slijedi odredjenu ideju i društveni stav, jer on od svoga ponašanja ne trazi takvu vrstu licne koristi. Ovakvi ljudi, svidjalo se to nekome ili ne imaju samo jedno lice i izriciti su u svojim stavovima, izuzev naravno ako se ne radi o dvolicnjaku. Svi ljudi dakako nisu isti, ne razmišljaju na isti nacin i ne osjecaju isto. Medju ljudima postoje pravedni i nasilnici, dobri i loši. U društvu postoje ljudi koji su ispravni i oni koji izrabljuju druge, postoje oni koji su pravedni, ali i nepravedni, pa stoga svi oni ne mogu voljeti osobu koja je ozbiljno shvatila odredjeni cilj zbog koga se sukobljava sa nekim njihovim interesima. Naklonost razlicitih slojeva i sljedbenika razlicitih ideja moze steci samo lazac i dvolicnjak koji se ulaguje ljudima i govori im ono što zele da cuju. Medjutim, iskren i postojan covjek ce uvijek biti voljen od jedne skupine ljudi, dok ga neka druga grupa nece voljeti. Oni koji slijede isti put kao i on ce ga podrzati, a oni koji koracaju nekom drugom stazom odbacit ce ga i suprotstaviti mu se.

Kršcani koji svoju vjeru predstavljaju kao vjeru ljubavi tvrde da u savršenom covjeku postoji samo ljubav i ništa drugo. Dakle, on posjeduje samo snagu privlacnosti. Mozda i neki hindusi zastupaju ovakvo stajalište.
U hinduizmu i kršcanstvu ljubav je ono što najviše upada u oci. Oni kazu kako covjek mora biti ljubazan,odnosno voljeti sve što postoji, pošto ce nas tako svi voljeti. Dakle, tada ce nas voljeti i oni koji su zli pošto ce shvatiti da mi volimo njih.
Medjutim, ova gospoda moraju znati da nije dovoljno biti ispunjen ljubavlju, nego se mora i slijediti neki put; reci ono Gandijevo: "Ovo je moja vjera". Cinjenica da se slijedi neki put sama po sebi stvara neprijatelja. Ljubav mora biti prozeta istinom, a istina uvijek u sebi sadrzi odredjenu odbojnost i neki ce joj obavezno biti suprotstavljeni.
I u islamu, takodjer, postoji princip ljubavi. Kur´an predstavlja Casnog Poslanika kao milost svjetovima:
"A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali"
(Kur'an 21: 107)
Ali,ljubav koju Kur'an naredjuje nije ona ljubav radi koje ce covjek sa drugima postupati onako kako bi se to njima svidjalo, a da bi se oni priklonili nama. Ljubav ne znaci prepustiti svakoga njegovim htijenjima ili potvrdjivati ta njegova htijenja. To nije ljubav, vec licemjerstvo i dvolicnost. Prava ljubav je prozeta istinom. Ljubav treba da donese dobro, a ponekad ono što donosi dobro ne uziva našu naklonost. Koliko li je mnogo onih koje neko voli, ali oni ne prihvataju tu ljubav, jer je ona u suprotnosti s njihovim zeljama, pa na ljubav uzvracaju neprijateljstvom. Pored toga, logicna i racionalna ljubav je ona koja je u interesu zajednice, a ne u interesu pojedinca ili uze grupe. Mnogo je onoga što moze predstavljati dobro za pojedinca, dok istovremeno znaci zlo za zajednicu.

U historiji vidimo mnogo velikih reformatora koji su podnosili velike nedace da bi popravili društvo, ali im je nagrada koju su za to dobili bilo neprihvatanje i progon. Dakle, ni ljubav u svakoj situaciji ne znaci privlacnost, nego ona ponekada predstavlja veliku odbojnost i sjedinjuje zajednicu protiv nekog pojedinca.

Abdurahman ibn Muldzem je bio jedan od najljucih "Alijevih neprijatelja". 'Ali je dobro znao da mu taj covjek predstavlja opasnog neprijatelja. I drugi su mu govorili da se radi o opasnom covjeku koga bi se trebalo riješiti. Ipak, 'Ali je na to odgovarao:"Zar da ga kaznim prije pocinjenog zlocina? Ako i jeste moj ubica, onda ja njega ne mogu ubiti, jer on treba ubiti mene, a ne ja njega"
O njemu je 'Ali rekao i sljedece:
"Ja zelim njemu da zivi, dok on zeli da me ubije."

Drugo, ljubav nije jedini lijek za probleme covjecanstva. U odredjenim situacijama nuzni su i strogost, sukobi, pobune i progoni. Islam je vjera privlacnosti i ljubavi, ali i vjera odbijanja i kaznjavanja.

3. - Ljudi koji odbijaju, ali ne privlace. Stvaraju neprijatelje, ali ne i prijatelje. Ovo su, takodjer, manjkave osobe, i pošto su manjkavi, što se tice ljudskih kvaliteta oni nemaju makar i malobrojnu grupu svojih pomagaca, pošto medju ljudima uvijek postoje oni koji su naklonjeni dobru, mada ponekada nihvo broj moze biti jako mali. Kada bi svi ljudi bili pokvareni i zli, onda bi suprotstavljenost ovoj grupi znacila ispravnost, ali baš svi ljudi nikada nisu zli, baš kao što nikada svi nisu ni dobri. Prirodno, ukoliko su svi ljudi neprijatelji odredjene osobe, onda problem treba traziti u samoj toj osobi, jer kako bi bilo moguce da u njemu postoji dobro, a da ga baš niko ne voli. Ovakvi ljudi, dakle, nemaju nikakvih pozitivnih crta i u njihovom zlu nema nikakvog dobra. Njihovo bice je oporo i tu oporost svi osjecaju. U njima ne postoji ništa što bi se svidjalo barem nekolicini.

'Ali, mir neka je s njim, je rekao: "Najnemocniji od ljudi svih je onaj koji ne moze steci prijatelja, a od njega je još nemocniji onaj ko stekne prijatelja, pa ga izgubi."

4. - Ljudi koji privlace, ali i odbijaju. To su ljudi koji se drze svoga puta i koji se ponašaju sukladno svojim principima. Neke ljude privlace sebi i zadobijaju njihovu ljubav i naklonost, dok druge odbijaju od sebe. Oni sebi stvaraju prijatelje, ali i neprijatelje. S jednima se slazu, dok su s drugima u nesporazumu.

I ovakvih osoba postoji nekoliko vrsta. Kod nekih je i privlacnost i odbojnost jaka, ponekad su oboje slabi, a nekada je njihov inetenzitet razlicit. Karakterne licnosti su one koje posjeduju i snaznu privlacnost i snaznu odbojnost, što zavisi od toga koliko je pozitivan ili negativan duh onih s kojima se suceljavaju. Svakako, i ta snaga ima svoje stupnjeve, koji sezu do te tacke da ce oni prijatelji koje su privukli biti spremni dati za njih zivot, dok ce oni koje odbijaju takodjer biti spremni da poginu ispoljavajuci svoje neprijateljstvo. Ta trojaka snaga privlacnosti je osobenost Bogu bliskih ljudi, isto kao što je trojaki nacin pozivanja i upucivanja osobenost Bozijih poslanika.

S druge strane treba vidjeti koji su to elementi koji privlace, a koji su oni koji odbijaju. Naprimjer, ponekada neki element privlaci ucene ljude, a odbija neuke, dok je ponekad potpuno obrnuto. Ponekada plemeniti i cestiti ljudi bivaju privuceni nekim elementom, dok taj isti element odbija zle i nemoralne osobe, a ponekad vidimo da je situacija sasvim obrnuta. Prema tome prijatelji i neprijatelji, oni koji su privuceni i oni koji su odbijeni necijom licnošcu, ustvari dokazuju suštinu te licnosti.

Nije dovoljno posjedovati samo snagu privlacnosti ili odbojnosti, ili imati ove snage jako izrazene da bi neka osoba bila dostojna poštovanja. Prije ce biti da je uzrok tih efekata sama licnost, a nicija licnost samim tim što je neko posjeduje ne znaci da je ta licnost dobra. Sve vodje u historiji covjecanstva, pa cak i veliki zlocinci poput Dzingis Kana, Hadzdzadza ili Muavije, bili su ljudi koji su posjedovali i snagu odbojnosti i snagu privlacnosti. Ukoliko u necijem duhu ne postoji nikakva pozitivna strana, on nikada nece moci sakupiti hiljade vojnika koji su mu odani i pokorni njegovoj volji. Ako neko ne posjeduje snagu vodjenja, on ne moze okupiti toliki broj ljudi oko sebe.

Nadir Šah je bio jedna od takvih osoba. Koliko je on samo glava odjekao i koliko ociju izvadio, ali se ipak moze konstatovati da je njegova licnost bila iznimno snazna. Od porazenog i iscrpljenog Irana na kraju safavidske vladavine on je stvorio zapazenu armiju i poput magneta je okupio oko sebe hrabre ratnike, koji su ne samo oslobodili Iran od tudjinske vlasti, nego prodrli do najudaljenijih dijelova Indije i podvrgli pod iransku vlast nove teritorije.

Prema tome, svaka osoba privlaci sebi slicne, a odbija od sebe drugacije licnosti. Pravedne i plemenita osoba privlaci sebi dobrohotne i pravdoljubive ljude, dok odbija od sebe pokvarenjake, materijaliste i licemjere. Licnost zlocinca, pak, okuplja oko sebe zlocince, a odbija od sebe one koji su dobri.

Kao što smo ukazali, postoji još jedna razlika u stepenu snage privlacnosti. Baš kao što je receno u Njutnovom zakonu gravitacije da je stupanj privlacnosti veci proprcionalno masi tijela i obnuto proporcionalno udaljenosti medju njima, i kod ljudi je snaga privlacnosti ovisna o licnosti koja izaziva privlacnost i razlicita je.


'Ali - dvosnazna licnost

'Ali je jedna od osoba koje su posjedovale i snagu privlacnosti i snagu odbojnosti, a obje ove snage su kod njega bile izvanredno snazne. Mozda kroz sva stoljeca i epohe necemo naici na licnost cije su snage privlacnosti i odbojnosti bile jednake 'Alijevim. Imao je istinske prijatelje,vjerne, spremne na zrtve, ljude koji su kao oganj izgarali od ljubavi prema njemu. Njihov najveci ideal i ponos bio je dati zivot na njegovom putu i zbog prijateljstva prema njemu zaboravljali su na sve ostalo. Od 'Alijeve smrti prošle su godine, pa cak i stoljeca, ali ova 'Alijeva privlacnost još uvijek sija istim sjajem.

Za vrijeme njegovog zivota oko 'Alija su se okupljali plemeniti i casni ljudi, bogobojaznici, odane osobe, strpljivi, vjerni, milostivi i pravedni ljudi, i zivotopis svakog od njih predstavlja jedno poucno djelo, a nakon njegove smrti tokom hilafeta Muavije i Umejada mnogi ljudi su hapšeni zbog zlocina prijateljstva prema 'Aliju, izlagani su najokrutnijim mucenjima, ali niti koraka nisu ustuknuli u svojoj ljubavi prema 'Aliju, ostajuci mu vjerni do kraja svojih zivota.

Medjutim, sa drugim licnostima nije ovakav slucaj. Sa njihovom smrcu umire i spomen na njih, tako da se moze reci da su oni zaista pokopani. Što se ljudi Istine, pak, tice, oni tijelom umiru, ali ljubav i sklonost koje oni poticu proticanjem vijekova bivaju sve briljantniji. U historiji citamo da su godinama i stoljecima nakon 'Alijeve smrti ljudi koji su ga voljeli smiono stajali pred kopljima neprijatelja.

Medju onima koji su bili privuceni 'Alijevom licnošcu i zadivljeni njome moze se pomenuti Mejsama El-Tummar koji je dvadeset godina nakon šehadeta svoga vodje, kada je bio razapet od strane munafika, u posljednjim casovima svoga zivota pricao o 'Alijevim vrlinama i ljudskim kvalitetima. U tim danima, kada je cijeli islamski svijet bio potonuo u tamu, kada su svi slobodoumni ljudi bili ubijani, a duše ostajale zarobljenici u prsima, kada se ledena mirnoca kao tmina smrti odrazavala na ljudskim licima, ovaj covjek je sa vješala povikao: "Dodjite da bih vam pripovijedao o 'Aliju."
Ljudi su vrvjeli sa svih strana da bi culi šta je htio da kaze. Okrutna vlast Umejada, koja je u tome jasno vidjela opasnost po vlastite interese, naredila je da mu se zacepe usta i on je ubrzo pogubljen. U historiji srecemo brojne primjere ovakve privrzenosti 'Aliju. Ovakva specificna privrzenost ne veze se samo za jedno odredjeno doba. U svim vremenima vidimo izvanredne primjere ove privrzenosti

Ibn Sekkejd bio je veliki alim i jedan od velikana arapske knjizevnosti. Njegovo ime još uvijek spada u isti red sa imenima cuvenih arapskih lingvista poput Sibevejha i drugih. Ovaj covjek zivio je u doba vladavine abasidskog halife Mutevekkila, dakle, otprilike dvjesto godina po 'Alijeovm šehadetu. Od Mutevekkilovih sluzbenika je optuzen da je ši´ia, ali pošto se radilo o iznimno plemenitom i ucenom covjeku Mutevekkil ga je odabrao za ucitelja svoje djece.
Jednog dana dok je Ibn Sekkejd propitivao Mutevekkilovu djecu u prisustvu samog Mutevekkila pokazalo se da su djeca dobro savladala do tada predjeno gradivo. Mutevekkil nije krio zadovoljstvo Ibn Sekkejdovim radom, ali mozda zbog sumnje da je ovaj naklonjen ši´izmu, upitao je:
"Da li su ti draza ta dvojica ispred tebe, ili 'Alijevi sinovi Hasan i Husein?"
Ibn Sekkejdu je provrela krv u zilama. Pitao se: "Zar je ovaj covjek došao dotle da svoje sinove poredi sa Hasanom i Huseinom? To je moja krivica, pošto sam ja njihov ucitelj." Kao odgovor je rekao Mutevekkilu:
"Kunem se Bogom da mi je 'Alijev rob Kamber zasigurno drazi od ove dvojice i njihovog oca."
Mutevekkil je odmah naredio svojim slugama da se Ibn Sekkejdu otkine jezik.

Historija svjedoci o brojnim ljudima koji su bez oklijevanja zrtvovali svoje zivote iz ljubavi prema 'Aliju. Gdje se još moze sresti takva privlacnost?! Teško je zamisliti da postoji slican primjer.

'Ali je medjutim imao isto tako ustrajne neprijatelje, koji bi uzdrhtali od bijesa na sam pomen njegovog imena. 'Ali nije ime samo jednog covjeka,nego se tako moze nazvati cijela jedna zivuca škola. Iz tog razloga on je privlacio sebi odredjenu grupu ljudi, dok je drugu grupu odbijao od sebe. I stoga je 'Ali zaista dvosnazna licnost.


'Alijeva snaga privlacnosti - Snazne privlacnosti

U uvodu prvog dijela knjige "Pecat poslanika", u poglavlju "Pozivi", citamo sljedece:

Pozivi koji su se javljali medju ljudima nisu bili istovrsni niti su izazivali jednake efekte. Neki pozivi i misaoni sistemi su jednostrani i usmjereni su u jednom pravcu. U vrijeme kada se jave obuhvataju širok krug ljudi, slijede ih milioni, ali nakon izvjesnog vremena bivaju odbaceni i prepušteni zaboravu.

Drugi pozivi su dvojaki i šire se u dva pravca. Ne samo da obuhvataju svojim utjecajem široki krug ljudi nego se protokom vremena broj njihovih sljedbenika povecava.
Postoje i one vrste poziva koji su višestrani. Prostori na kojima se osjeca njihov utjecaj bivaju takodjer vremenom sve širi. Ovi pozivi ne odnose se samo na jedno odredjeno vrijeme, nego svojom snagom dominiraju iz stoljeca u stoljece. Oni su ukorijenjeni duboko u ljudskom duhu i prozimaju covjekovo bice stvarajuci u njemu duboke emocije. Ova vrsta trojakih poziva je specificnost Bozijih poslanika.

Zar postoji ijedna intelektualna ili filozofska škola koja bi se mogla uporediti sa velikim svjetskim religijama koje su vec dvadeset, trideset, pa i cijelih cetrdeset stoljeca autoritet stotinama miliona ljudi cija su bica duboko prozeta njihovim ucenjima?!

Isti slucaj je i sa snagama privlacnosti. I one mogu biti jednostrane, dvostrane ili trostrane. 'Alijeva privlacnost spada u ovu trecu grupu. Ona je privlacila veliki broj ljudi, ali nije trajala samo stoljece ili dva, nego je vremenom sve više jacala i širila se. Cinjenica je da ta snaga privlacnosti svijetli kroz stoljeca i seze do krajnjih dubina srca, tako da mnogo stoljeca nakon 'Alija oni koji slušaju o njegovim moralnim kvalitetima u zanosu liju suze , pa makar se radilo i o njegovim neprijateljima. To je, dakle, krajnji stepen snage privlacnosti.

Iz ovoga se moze shvatiti da veza covjeka sa religijom nije materijalne prirode i da je ova veza s obzirom na njen utjecaj na duše ljudi besprimjerna. Da 'Ali nije bio covjek predan Bogu on bi ubrzo nakon svoje smrti bio zaboravljen. Kroz historiju covjecanstva prodefilovale su brojne istaknute licnosti. Neke od njih bili su velikani retorike, neki veliki znalci i filozofi, neki su bili vladari i mocnici, neki istaknuti ratnici, ali su ih ljudi vremenom zaboravili ili ih nikada nisu ni pamtili. 'Ali, medjutim, ne samo da nakon smrti nije umro, nego je smrcu postao još zivlji. On sam kaze: "Oni koji gomilaju imetke umrli su, makar bili zivi, dok ce oni znanjem obdareni ostati zivi sve dok je vremena. Tijela su njihova nestala, ali likovi njihovi zive u srcima."

'Ali o samome sebi kaze sljedece:
"Sutra cete gledati u dane moje, pa ce vam se raskriti unutarnjosti moje. I upoznat cete me nakon što mjesto moje ostane prazno i drugi ga zauzme umjesto mene."

Muhammed Iqbal u svojim stihovima kaze ovako:
    Moje doba nikakve tajne ne prihvata
    Moj Jusuf nije za ovog sajmišta
    U stare drugove napusti me nada
    Sav Sinaj plamti, Kalim stize sada
    Ko rosa njihovo more miruje
    A moja rosa ko more plaha je
    Iz drukcijeg svijeta moje su rijeci
    Pred drugom karavanom moje zvono zveci
    Koliko je poeta što se tek nakon smrti rodiše
    Sklopiše svoje oci, ali naše otvoriše
    Izbaviše se od ništavnosti svijeta
    Baš kao ruza što im na grobu cvjeta
    Kroz moj Oman rijeka proteci ne moze
    Treba pojmiti oluju što se u meni podize
    Negdje u meni zaspala munja zivi
    Pustinjom i planinom moj se duh širi
    S vrela zivota ja sam se napio
    Od tada, njegovu tajnu sam shvatio
    Ovakve misli još niko nije kazao
    Ni bisernicu ovih tajni nanizao
    Nebesa mi otkriše svoje misterije
    Pa zar pred prijateljima da ih sakrijem

    Muhammed Iqbal, Osobne tajne
Ustvari, 'Ali je poput zakona prirode koji vremenom ostaju nepromijenjeni. Prema rijecima Halila Dzubrana, on je jedna od licnosti koje su rodjene prije svog vremena: "Neke licnosti su predvodnici samo u svom dobu, a neke još izvjesno vrijeme nakon toga misaono predvode ljude, ali i oni vremenom bivaju zaboravljeni. 'Ali i ostali pobrojani su vjecni predvodnici covjecanstva."


Ši´izam - škola ljubavi

Jedno od najbitnijih razlikovnih obiljezja ši´izma jeste njegova utemeljenost na ljubavi. Još od vremena Casnog Poslanika, koji je postavio smjernice ovog ucenja, kroz Ši´izam se provlaci šapat ljubavi. Ako osluhnemo Poslanikovu recenicu: "'Ali i njegovi sljedbenici ce uspjeti" primijetit cemo grupu ljudi okupljenih oko 'Alija, ljudi koji ga vole, podrzaju, i koji su mu odani. Stoga je Ši´izam stekao epitet ucenja ljubavi. Uzeti 'Alija za svog prijatelja jeste put ljubavi. Element ljubavi u potpunosti je prozeo Ši´izam. Historija Ši´izma zaduzena je imenima niza zaljubljenika, predanika i samopozrvovanih ljudi cija su imena ostala nepoznata.

'Ali je onaj protiv koga se ljudi nisu okrenuli premda je nad njima izvršavao od Boga propisane kazne za njihove prijestupe, pa je tako jednom od njih npr. odsijekao ruku. Sam 'Ali kaze: "Cak i ako odsijecem nos vjerniku ovom sabljom svojom da bi me mrzio - on me nece mrziti. Ako dvolicnjaka cak obaspem svim dobrima ovosvjetskim da bi me volio - on me nece voljeti. To je zato jer je to presuda izrecena rijecima Vjerovijesnika Cistog, mir i blagoslov Boziji neka su s njim i njegovima, kada je saopcio: "O 'Ali, vjernik te ne mrzi, a dvolicnjak te ne voli."

'Ali je kriterij za ispitivanje ljudske prirode i temperamenta. Onaj cija priroda je ocuvana zdravom ne bi povrijedio 'Alija cak i ako bi mu se njegov mac spustio na glavu. Onaj, pak, cija priroda je iskvarena ne bi mu bio privrzen cak i kada bi mu 'Ali ucinio svako dobro, jer 'Ali nije ništa drugo do utjelovljenje istine. 'Ali je imao jednog dobrog prijatelja, covjeka koji je bio plemenit i dobar vjernik, ali koji je na zalost ucinio jednu grešku radi koje je morao biti kaznjen. Vodja pravovjernih je stoga odsijekao prste njegove desne ruke. Covjek je svojom lijevom rukom pridrzavao patrljak desne iz koga je kapala krv i otišao. Ibn Kavva, buntovni haridzija, se htio okoristiti ovakvim tokom dogadjaja i okrenuti ovog covjeka protiv 'Alija. Sa sazaljivim izrazom lica otišao je do onog covjeka i upitao: "Ko ti je odsijekao ruku?" Covjek mu je odgovorio: "Prvak nasljednika Bozijeg Poslanika, predvodnik onih svijetloga lica na Danu Sudnjem, najpravedniji medju vjernicima, 'Ali Ibn Ebi Talib, Imam upute. On je prvi od onih koji ce steci blagodati dzennetske, junak hrabri, onaj koji se sveti utemeljivacima neznanja, davatelj zekjata, vodic na putu napretka i usavršenja, govoritelj istine i dobra, prvak Mekke, nepokolebljivi.
Ibn Kavva rece: "Teško tebi." Odsijekao ti je ruku, a ti ga ovako hvališ."
Covjek odgovori: "Zašto da ga ne hvalim kada je prijateljstvo prema njemu izmiješano sa mojom krvi i mesom?! Kunem ti se Bogom da mi nije odsijekao ruku ni zbog cega drugog doli radi prava koje mu je Uzvišeni Bog dao." Ovakva ljubav i naklonost kakve primjecujemo kod 'Alija i njegovih prijatelja vode nas ka raspravi o ljubavi.


Eliksir ljubavi

Perzijski pjesnici ljubav nazivaju eliksirom. Alkemicari su, pak, bili ubijedjeni da u svijetu postoji materija zvana eliksir ili alkemija pomocu koje se tvari mogu pretvarati jedna u drugu. Stoljecima su trazili ovu materiju. Pjesnici su preuzeli ovaj termin, rekavši da je ljubav stvarni eliksir koji ima moc preobrazavanja stvari. Stoga što je ljubav ono što preobacuje srca. Tako su u ljubavi prisutna ista ova svojstva kao i u materiji za kojom su tragali teoreticari. Zato pjesnici ljubav ponekad zovu lijecnik, lijek, ili izljecitelj.
U uvodu Mesnevije Rumi kaze:
    Sretno budi, o ljubavi, naša radosti,
    o lijecnice svake naše slabosti.
    Od oholosti naše ti si nam spas
    Platon i Galen ti si za nas
Ljubav, dakle, metaforicki kazano, pretvara metal u zlato. Sami ljudi ovdje su razlicite vrste metala.
    Ljubav cini da srce srcem postane
    Od srca bez ljubavi samo prah i voda ostane
    I nije pravo srce ono što ne gori
    Hladno srce u duši tek blato tvori
    O Boze, u plamenu moje grudi drzi
    U grudima srce mi neka sve sprzi
      Vahši Kermani
Kokoška dok je sama drzi svoja krila skupljena. Ona mirno šetka dvorištem trazeci crve kojima se hrani. Trza se na svaki zvuk i preplašeno ustukne pred nejakim djetetom. Medjutim, kada ta ista kokoška sa sobom ima pilice ljubav postaje glavna emocija u njenom bicu, cime se situacija potpuno mijenja. Ona braneci pilice, širi svoja do tada skupljena krila, zauzima agresivnu pozu,pa cak i njeno kvocanje postaje snaznije i hrabrije. Prije je odstupala pred svakim znakom opasnosti, ali joj se sada hrabro suprotstavlja jurišajuci na nju. Ljubav je ono što plašljivu kokošku pretvara u hrabru i smionu zivotinju.

Ljubav spore i lijene ljude cini okretnim i vještim, pa cak i tupoglave cini pronicivim. Mladic i djevojka koji prije nisu razmišljali ni o cemu što nije izravno vezano za njihovu osobu, kada se zaljube jedno u drugo i zasnuju porodicu, po prvi put prestaju biti zainteresovani iskljucivo za svoju sudbinu. Spektar njihovih interesovanja se širi, a kada postanu roditelji njihov duh se u potpunosti mijenja. Momak koji je do tada bio lijen i trom postaje vispren i okretan, a djevojka koja se do tada ni silom nije mogla dici iz postelje, hitro ustaje cim zacuje plac svoga djeteta u kolijevci. Kakva je to snaga koja topi lijenost i tromost u ovim dvjema mladim, osobama? To nije ništa drugo nego ljubav. Ljubav je ta koja tvrdicu preobraca u darovatelja, a nestrpljivu i netolerntnu osobu pretvara u istrajnu i tolerantnu. Ljubav cini da sebicna ptica koja je razmišljala samo o tome kako naci zrnevlje za sebe i zaštiti se, postaje darezljivo stvorenje, koje cim nadje jedno zrno poziva svoje ptice da se nahrane. Ljubav je ta koja cini da jedna do jucer razmazena, razdrazena i nestrpljiva djevojka koja je samo spavala i jela, odjednom postane izdrzljiva pred gladju, nedostatkom sna i metezom. Ljubav joj daje strpljenja da izdrzi sve teškoce materinstva.

Radjanje njeznosti u duhu, nadvladavanje teškoca, procišcavanje osjecanje, istrajnost u dosezanju cilja i prevazilazenja rastresitosti su posljedice ljubavi. U jeziku poezije se uglavnom insistira na jednoj posljedici ljubavi, odnosno njenoj inspirativnosti.
    Milošcu ruze slavuj je pjevati naucio
    Bez nje on nikad ne bi iz grla pjesme vio
      Hafiz
Premda je naklonost prema ruzi nešto što je naizgled izvan slavujevog bica. U zbilji se ovdje ne radi ni o cemu drugom do li o snazi ljubavi.
    Nemoj mislit' da je Medznun
    sam od sebe poludio
    Smiješak Lejlin Medznuna je
    medju zvijezde odaslao
      Hafiz
Ljubav budi uspavane i zapretene snage i oslobadja okovane i sputane sile, isto kao što cijepanje atoma oslobadja atomsku energiju. Ona nadahnjuje i gradi junake. Koliko je samo poeta, filozofa i umjetnika stvoreno posredstvom snage ljubavi.

Ljubav usavršava dušu i iznosi na vidjelo zapanjujuce skrivene sposobnosti. Ljubav nadahnjuje snagu razumijevanja i jaca osjecanja, volju i odlucnost. Na svome vrhuncu ljubav moze da cini i nadnaravna djela. Ona cisti dušu od zabluda ili drugim rijecima - ljubav je procišcujuca. Ona uklanja sve posljedice samoljublja i nedostatka topline, kao što su zavist, pohlepa, kukavicluk, lijenost, oholost, i samozadovoljstvo. Ona uklanja kivnost i pakost, premda je moguce da ljubav stvori odredjene komplekse i averzije.
    Ljubavlju i gorko postaje slatko
    Ljubavlju i bakar postaje zlato
Efekat ljubavi na dušu jeste njen razvoj i izgradnja, dok je njen efekat na tijelo nazadak i razgradnja. Efekat ljubavi na tijelo je, dakle, oprecan efektu na dušu. Ljubav slabi tijelo, izaziva bljedilo i pomanjkanje apetita. Moglo bi se reci da su svi efekti ljubavi na tijelo negativni. Medjutim, što se duše tice, stvar je potpuno suprotna. Naravno, i to ce ovisiti o objektu ljubavi, duši zaljubljenika, odnosno njegovoj licnosti. Ostavljajuci po strani njene društvene efekte, moze se reci da ljubav uglavnom usavršava dušu pojedinca, jer proizvodi snagu, samilost, vedrinu, istrajnost u dosezanju cilja i odlucnost, dok poništava slabost, osjecaj beznacajnosti, dosadu, nesabranost i lijenost. Ljubav otklanja zbunjenost, odnosno ono što se u Kur´anu podrazumijeva pod pojmom "DASSA" (Kur'an 91:10). Ona razotkriva zablude i razdvaja cisto od necistog.

Mevlana kaze:
    Kralj ljubav tijelo razara
    A onda ga nanovo stvara
    O sretna dušo što za ljubav i uzitak
    Daješ srce, kucu, posjed i imetak
    Rušiš svoju kucu da bi našla blago
    Pa da sa tim blagom gradiš što ti drago
    Ti ocisti korito kojim tece rijeka
    Da bi pitka voda kroz njega potekla
    Ti zasjeci kozu i izvadi strijele
    Ako hoceš da ti rane se zacijele
    Savršeni koji tajnu zbilju znaju
    Smeteni su i zbunjeni, k'o pijani bauljaju
    Ne zbunjeni tako da su okrenuli Njemu ledja
    Nego svaki zbunjeno za Ljubljenim zedja


Slamanje barijera

Ljubav izvodi covjeka iz egoizma bez obzira koje vrste ona bila - zivotinjska i spolna ili ljudska, i bez obzira na to kakve osobine ima voljeni - hrabrost i smionost, umjece i mudrost, moralnost i sl. Samoljublje je posebno ogranicenje i barijera. Ljubav tu barijeru u potpunosti slama. Covjek je slab sve dok ne napusti sebe, i sve do tada on je plašljiv i škrt zavidljiv i zlonamjeran, nestrpljiv i samodopadan, u njegovoj duši nema nikakve iskre zivosti. On je stalno hladan i skucen. U svakom slucaju, što prije zakoraci izvan sebe, to ce prije prevladati ove ruzne osobine.
    Ciju god je haljinu ljubav poderala
    Taj je sasvim ocišcen od pohlepe zala
      Rumi, Mesnevija
Samoljublje, kao nešto što mora biti odstranjeno, ustvari i nije nešto što zaista postoji. Dakle, ne mislimo kazati da covjek mora uništiti zainteresovanost za samog sebe da bi se izbavio od samoljublja. Nema nikakvog smisla da covjek pokušava ne voljeti samog sebe. Zainteresovanost za sebe, koju mozemo nazvati iskonskom ljubavlju, nije greškom usadjena u covjeka, pa da bi bilo potrebno da bude uklonjena. Reforma i usavršenje covjeka ne znaci da se mora pretpostaviti kako u covjeku postoji niz neutemeljenih i štetnih stvari koje moraju biti odstranjene. Drugim rijecima, reforma covjeka ne znaci njegovo prilagodjavanje, nego usavršavanje i potpomaganje ljudskosti. Odgovornost koju je stvaranje dodijelilo covjeku usmjerena je ka samom cilju stvaranja, dakle, dosezanju savršenstva, a ne nazatku i destrukciji.

Borba sa samoljubljem znaci borbu sa ogranicenjima svoga "ja". To "ja" treba razviti. Ona barijera koja postoji oko "ja" i koja smatra stranim i tudjim sve ono što nije "ja" mora biti probijena. Licnost se mora razvijati tako da prihvata ne samo sve ljude, vec da prihvata stvaranje uopšte. Dakle, borba sa samoljubljem znaci borbu sa ogranicenjima koje postavlja "ja". Prema tome, samoljublje nije ništa drugo nego dio ogranicavanja djelovanja i htijenja. Ljubav, naklonost i htijenje cine covjeka svjesnim onoga što je van njegovog bica. Ljubav razvija njegovo bice i mijenja temelj njegovog bivstvovanja. Iz tog razloga, ljubav je jedan bitan moralni i odgojni cinilac, naravno, pod uvjetom da bude ispravno usmjerena i pravilno iskorištena.


Izgraditelj ili rušitelj

Kada naklonost prema necemu ili nekome dosegne vrhunac, tako da obuzme ili ovlada cijelim covjekovim bicem, onda se takva naklonost naziva ljubav. Ljubav je vrhunac naklonosti i emotivne vezanosti.
Ipak, ne treba misliti da je sve ono što se naziva ljubavlju istovrsno. Postoje dvije medjusobno potpuno razlicite vrste ljubavi. Jedna njena vrsta je ljubav iz koje proizilaze dobre posljedice, dok su efekti druge vrste ljubavi potpuno suprotni i destruktivni.

Covjekova osjecanja su razlicitih vrsta i stepena. Neka od njih spadaju u domen strasti, posebno seksualnih strasti, i ona cine sponu izmedju covjeka i zivotinje, s tom razlikom što i ta osjecanja u covjeku, iz posebnih razloga koje sada necemo analizirati, mogu doseci svoj vrhunac i neopisivi intenzitet tako da zasluzuju da se nazovu ljubavlju. Kod zivotinje, medjutim, te se strasti nikada ne javljaju u ovom obliku, nego su iskljucivo tek bujica strasti koja izvire iz seksualne potrebe i na njoj se završava. U svakom slucaju, ova strast je povezana sa fiziološkom aktivnošcu genitalnih organa i ovisi o starosti osobe. Ti nagoni se smanjuju starenjem i, svakako, njihovim zadovoljenjem.

Mladic koji zadrhti pri pogledu na lijepo lice ili uvojak kose ili osjeti uzitak pri dodiru njezne ruke treba znati da se u njemu ne dešava ništa drugo do li materijalni proces koji je svojstven i zivotinjama. Ovakva vrsta ljubavi se brzo javi, ali i brzo išcezne. Ona nije postojana, opasna je i narušava vrline. Ona moze koristiti ljudskom bicu samo ako je povezana sa pokornošcu Bogu i poboznošcu. Znaci, sama ova snaga covjeku ne moze donijeti nikakvo poboljšanje njegovih vrlina. Ali, ako ona prozme ljudsko bice, a skupa s njom su prisutni i cednost i poboznost (svakako duh treba da je podnese, ali da joj ne podlegne), ona tada moze ojacati duh i potpomoci usavršenju covjeka.
Ljudsko bice posjeduje i druga osjecanja koja se po svojoj zbilji i suštini razlikuju od strasti. Ta osjecanja mogla bi se nazvati njeznošcu, ili da se posluzimo Kur´anskim terminima muveddet (ljubav, prijateljevanje, naklonost) i rahmet (milost, milostivost, samilosnost).

I onda kaad se covjek nadje pod utjecajem svojih strasti, on ipak nije udaljen od svoga "ja", pošto se ljudsko bice u svakom slucaju orjentiše ka trazenju nekoga ili necega što mu se svidja i što zarko zeli. Kada covjek razmišlja o objektu svoje ljubavi i naklonosti, to se ipak svodi na pitanje: "Kakvu korist on moze dobiti od njega ili kakav uzitak preko njega moze ostvariti?". Jasno je da ovakvo stanje ne moze biti usavršitelj i odgojitelj ljudskog duha niti ga moze unaprijediti.

Medjutim, covjek se nekada nadje pod utjecajem viših ljudskih osjecanja. Voljeni u njemu budi osjecaj poštovanja i uzbudjenosti i on iskreno zeli njegov boljitak. Covjek je tada spreman da se zrtvuje za svog voljenog. Ovakve emocije izazivaju iskrenost, njeznost, samilost i samoodricanje, što je suprotno od prve vrste emocija ciji su proizvod sirovost, surovost i zlo. U ovu vrstu pozitivnih emocija spada ljubav prema cistim i poboznim ljudima, patriotizam i slicno.

Ukoliko ova osjecanja dodju do svog vrhunca i potpunosti, ona ce rezultirati svim onim pozitivnim što smo naprijed nabrojali. Ova vrsta osjecanja uzrokuje procvat duha i licnosti, za razliku od prve vrste osjecanja koja su destruktivna. Ova vrsta ljubavi je postojana i spajanjem s voljenim postaje sve jaca i intenzivnija, za razliku od prve vrste koja je nepostojana i koja je spajanjem s voljenim sve slabija.

U Kur'anu Casnom odnos medju supruznicima se opisuje terminima "ljubav i samilost" (muveddet i rahmet):
"Jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara zene da se uz njih smirite, i što izmedju vas uspostavlja ljubav i samilost".
(Kur'an, 30:21)
Ovo je izuzetno bitna cinjenica. Ona ukazuje na ljudskost, odnosno, na ono što je nadzivotinjsko u bracnoj zajednici. To ukazuje da faktor strasti nije jedini prirodni uzrok izgradnje bracne zajednice. Osnovni uzrok jeste cednost, iskrenost, bliskost dvije duše, ili drugim rijecima, ono što stvara vezu medju supruznicima nije strast koja je i zivotinjska odlika, nego samilost, bliskost, i iskrenost medju njima.

Mevlana svojim profinjenim stilom ukazuje na razliku izmedju strasti i ljubavi. On prvo naziva zivotinjom, a drugo covjekom:
    "I stoka strast i bijes ima
    Samilost i ljubav su samo u ljudima
    Ljubav je, dakle, svojstvo Adema
    U stoci nicega takvog nema
Materijalisticki filozofi, takodjer, nisu mogli poreci ovo stanje duha koje je suprotstavljeno materijalizmu i ne da se usaglasiti sa covjekovom materijalnošcu. Bertrand Russel u svom djelu "Brak i moral" piše:
"Djelo ciji je smisao iskljucivo materijalna korist ne moze uroditi korisnim rezultatima. Za to je potrebno djelo koje u sebi nosi vjerovanje u neku individuu, ideju ili viziju. Ukoliko smisao ljubavi bude tek u posjedovanju voljenog bica, onda ljubav nece upotpuniti našu licnost, pošto ce ona naliciti djelu koje se cini iskljucivo zbog novca. Zarad dosezanja potpunosti u ljubavi potrebno je voljeno bice dozivljavati kao samog sebe, a osjecanja i zelje voljenog bica smatrati ravnim vlastitim zeljama i osjecanjima."

Druga stvar koju treba spomenuti i na nju obratiti paznju jeste ono što smo kazali da postoji vjerovatnoca da i ljubav iz strasti donese stvarnu korist, a to u slucaju da je ona povezana sa poboznošcu i cednošcu. Ovdje se ustvari misli na odnos izmedju odvojenosti od voljenog bica i mogucnosti da se dodje do njega s jedne i cednosti, pritisaka i teškoca zbog kojih je duša tome izlozena s druge strane. To je ono na što gnostici misle kada govore o imaginarnoj ljubavi koja se pretvara u zbiljsku ljubav, dakle, u ljubav prema Bicu Jedinom. Na to se odnosi i sljedeca predaja:
"Onaj ko se zaljubi, pa je iskren u svojoj ljubavi i umre u takvom stanju, umro je kao šehid."

Ipak, ne treba zaboraviti da ova vrsta ljubavi, sa svim prednostima koje bi, pod odredjenim okolnostima vjerovatno donijela, nije preporucljiva. Takva ljubav je izuzetno opasna dolina. Ona je poput nevolje koju, ako covjek izdrzi, strpi se i bude zadovoljan njome, ona onda usavrši i ocisti njegovu dušu. Medjutim, nevolja nipošto nije preporucljiva. Ne smiju se izazivati nevolje radi okorištenja njihovim odgojnim ucinkom.

Russel u vezi s ovim izrice vrijedan sud. On kaze:
"Patnja u covjeku kao protutezu stvara neprocjenjivu energiju. Onaj ko sebe smatra potpuno sretnim ne vidi razloga za dalji trud u dosezanju srece. Ipak, ne mislim da to moze biti dovoljan razlog da druge stavljamo na patnju da bi oni na taj nacin ostvarili korist za sebe. To cesto daje suprotan rezultat i uništava covjeka. Stoga se u ovom slucaju bolje suociti s onim dogadjanjima koja nam stoje na putu."

Kao što znamo, u islamskom naucavanju mnogo se ukazuje na korisnost raznih nedaca i nevolja koje se dešavaju i one se smatraju Bozijim znacima. Medjutim, nikome nije dopušteno da iz tog razloga sebi ili drugima izaziva nevolje.

Pored toga, postoji razlika izmedju ljubavi i nevolje. Narocito uzevši u obzir da je ljubav više nego bila šta drugo neracionalna. Gdje god se ona javi, razum prestaje dominirati. Iz tog razloga se u gnostickoj literaturi ljubav i razum predstavljaju kako takmaci. Rivalitet izmedju filozofa i gnostika potice baš iz suprotstavljenosti filozofskog racionalizma i gnostickog oslanjanja na ljubav. U knjizevnosti gnosticizma razum je u ovom sukobu uvijek gubitnik:
    Prijatelji dobri meni savjet daju
    Na morsku se površinu cigle ne stavljaju
    Ceznja uvijek strpljenje nadvlada
    A razum uvijek pred ljubavlju pada
    Jedan drugi pjesnik kaze:
    Pogledah prosudbu uma
    Na putu ljubavi
    I nadjoh da ona
    Kaplji rose
    naspram mora nalici
Nikako ne moze biti preporucljiva snaga koja je toliko jaka da moze preuzeti uzde volje iz naših ruku ili koja, kao što Rumi kaze, baca covjeka tamo - ovamo, baš kao što to oluja cini s vlati trave, i koja, kao što Russel rece: "Jeste nešto što je sklono anarhiji."

U svakom slucaju, mogucnost korisnosti je jedna stvar, a izazivati i preporucivati nešto ovakvo je sasvim druga stvar.

Otuda je jasno da su neosnovane primjedbe i prigovori koje su neki strucnjaci za šeriatsko pravo upucivali islamskim teozofima koji su u svojim metafizickim djelima tretirali ovo pitanje, ukazavši na prednosti i koristi ovakvog stanja duha. Ovi juristi su pretpostavljali da su filozofi vjerovali kako je ova vrsta ljubavi preporucljiva, dok su oni, ustvari, samo tretirali korisne efekte ove vrste ljubavi, koji su moguci pod uvjetom postojanja poboznosti i cestitosti.


Ljubav i naklonost prema bogougodnicima

Rekli smo da ljubav nije ogranicena samo na seksualne potrebe koje su svojstvene i zivotinjama, niti se veze samo za sklonost ka suprotnom spolu, nego postoji i druga vrsta ljubavi i naklonosti koja je uzvišenije prirode i sasvim nematerijalna. Ova vrsta ljubavi proistjece iz necega puno uzvišenijeg nego je to instinkt ka produzenju vrste, i ustvari je ona ono što odvaja ljudski od zivotinjskog svijeta. To je istinska ljudska i duhovna ljubav, zaljubljivanje u vrline i dobrotu, odnosnu u zbiljsku ljepotu.
    Ona ljubav koja je zbog boje
    Nije ljubav, vec bescašce to je
    Voljeti prolaznog nestalnim se piše
    Jer onaj ko umre ne vraca se više
    Ljubav prema Zivom nikada ne prestaje
    U duši i oku k'`o pupoljak svjeza je
    Izaberi ljubav Zivog, Onoga bez kraja
    Što vinom zivota tebe napaja
    Izaberi ljubav Onog Kojega su svi
    Poslanici ljudima ludo voljeli
Pojam ljubavi se srece i u mnogim Kur'anskim ajetima, gdje se najcešce srece termin "muhabbet", a rjedje termini "vudd" i "muveddet". Ovi ajeti mogu se podijeliti u nekoliko grupa:

1. - Ajeti koji govore o vjernicima i njihovoj ljubavi i naklonosti prema Bogu i drugim vjernicima.
"...ali pravi vjernici još više vole Allaha."
(Kur'an 2:165)

"I onima koji su Medinu za zivljenje izabrali i domom prave vjere još prije njih ucinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjecaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samim potrebno."
(Kur'an, 59:9)

2. - Ajeti koji govore o Bozijoj ljubavi prema vjernicima:
"Allah zaista voli one koji se cesto kaju i voli one koji se mnogo ciste."
(Kur'an 2:222)

"...a Allah voli one koji dobra djela cine."
(Kur´an 3:148 i 5:13)

"... a Allah zaista voli pobozne."
(Kur'an 9:4 i 9:7)
"...a Allah voli one koji se puno ciste."
(Kur'an 9:108)

"Allah zaista pravedne voli."
(Kur´an 49:9 i 60:8)

3. - Ajeti koji govore o dvosmjernoj ljubavi, dakle, ljubavi Boga prema vjernicima i ljubavi vjernika prema Bogu, a spominje se i ljubav medju vjernicima:
"Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas ce Allah voljeti i grijehe vam oprostiti."
(Kur'an3:31)

"Allah ce sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole."
(Kur'an 5:54)

"One koji su vjerovali i dobra djela cinili Milostivi ce sigurno voljenim uciniti."
(Kur'an 9:96)

"...i što izmedju vas uspostavlja ljubav i samilost."
(Kur'an 30:21)

To je ista ona ljubav koju je hazreti Ibrahim zelio za svoje potomstvo (Kur'an 14 37) i koju je Muhammed, s.a.v.s., po zapovijedi Bozijoj trazio za svoju rodbinu (Kur'an 42 23)

Iz onoga što proizilazi iz islamskih predaja duh ili suština vjere nije ništa drugo nego ljubav. Burejd Idzli kaze:
"Bio sam kod Imama Bakira kada je stigao neki covjek iz Horasana koji je taj dugi put bio prevalio pješice. Njegove noge koje su izvirivale iz cipela su bile rasjecene, pa se on izuo. Tada je rekao Imamu: "Tako mi Boga, ništa drugo me nije dovelo ovdje do li ljubav prema vama, Ehlu-l-Bejtu."
Imam na to rece: "Tako mi Boga, kada bi nas kamen volio, Bog bi ga doveo do nas i pridruzio ga nama. Zar je vjera išta drugo nego ljubav?!"


Neki covjek je rekao imamu Sadiqu:
"Mi smo svoju djecu nazvali po vama i vašim ocevima. Hoce li od toga biti neke koristi za nas?"
Imam mu odgovori: "Da, tako mi Boga! Zar je vjera išta drugo do ljubav?!", a potom je proucio ajet:
"Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas ce Allah voljeti."

U principu, ljubav i naklonost izazivaju poslušnost. Nije istinski zaljubljen onaj ko se ne osvrce na zelje voljenog. I sami smo tako cesto vidjeli kako zaljubljeni mladic koji se našao sa svojom voljenom zaboravlja na sve ostalo i sve zrtvuje za nju. Pokornost i poslušnost prema Uzvišenom proporcionalni su ljubavi koju covjek osjeca prema Njemu. Imam Sadiq je rekao: "Zivota mi moga, zacudno je da covjek voli Boga, a da mu se ne pokorava. Kad bi tvoja ljubav bila istinska, ti bi mu se pokoravao, jer zaljubljeni je uvijek pokoran onome koga voli."


Snaga ljubavi u društvu

S društvenog gledišta, snaga ljubavi je izuzetno velika i djelotvorna. Najbolja društva su ona kojima se upravlja snagom ljubavi.

Naklonost i ljubav vladara prema zajednici je bitan faktor za uspješnost i dugovjecnost njegove vladavine. Ukoliko ne bude prisutan faktor ljubavi, vodja nece moci, ili ce mu to barem biti izuzetno teško, ispravno predvoditi zajednicu, upucivati ljude ka cestitosti, stvoriti vladavinu prava i uspostaviti pravdu i ravnopravnost u društvu. Ljudi ce se ponašati sukladno zakonima tek onda kada vide da vladar iz ljubavi prema njima samima trazi da mu budu pokorni i da ga slijede.

Kur´an se ovako obraca Bozijem Poslaniku, s.a.v.s.:
"Samo Allahovom milošcu ti si blag prema njima, a da si osoran i grub razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli se da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima."
(Kur´an 3:159)

Ovdje je kao uzrok naklonosti ljudi prema Poslaniku prikazana ljubav koju je on prema njima ispoljavao. Ponovo se naredjuje Poslaniku da on oprosti ljudima, da zatrazi od Boga oprost za njih i da se dogovara s njima. To su dakle efekti ljubavi i prijateljstva. Treba reci da su i blagost, njeznost, trpeljivost, ustvari, stupnjevi ljubavi.
    Macem dobrote je mnoge izbavio
    i od maca celicnog vratove im skrio
    Mac dobrote od celicnog maca je oštriji
    od stotinu vojski taj mac je opasniji
Kur'an, takodjer, kaze:
"Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa ce ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati."
(Kur'an 41: 34)
    Oprosti, sine, covjeku cak i ako vara
    milošcu se zlo u dobro pretvara
    Ti dušmanu okove od milosti stavi
    Od takvih se okova niko ne izbavi
      Sa´di, Bustan
Hazreti 'Ali ovako savjetuje Malika Aštara onda kada ga je odredio za upravitelja Egipta, upucujuci ga kakvo treba da bude njegovo ponašanje prema narodu:
"Privikni srce svoje na samilost prema podanicima, raspolozenje i prijaznost prema njima... Dodijeli im zato oprost svoj i pomilovanje na isti nacin kako bi ti volio da ti Allah udijeli oprost Svoj i smiluje ti Se..."

Srce vladara mora biti zarište ljubavi i naklonosti prema narodu. Moc i sila nisu dovoljne. Moci i silom ljudi se mogu natjerati da budu poput ovaca, ali se ne moze probuditi skrivene snage u njima niti ih upotrijebiti u praksi. Ne samo da nisu dovoljni moc i sila, nego nije dovoljna ni sirova izvršna pravda, ukoliko ona nije pracena ljubavlju vladara spram svoga naroda. Vladar treba biti brizni otac svome narodu, voljeti svoje podanike, a takodjer se mora odlikovati i snagom privlacnosti, i tek tako ce moci da volje, ambicije i ljudske snage svojih podanika iskoristi za ostvarenje svog svetog cilja.


Najbolje sredstvo za cišcenje duše

Prethodna rasprava o ljubavi i naklonosti bila je uvodna, a sada cemo pokušati postepeno iz nje izvesti rezultate. Ono što je najbitnije, i što je ustvari temelj naše rasprave, jeste pitanje: "Da li je ljubav i naklonost prema osobama bliskim Bogu i dobrohotnicima sama po sebi cilj ili tek sredstvo za cišcenje duše, reformu morala i usavršavanje vrlina?"

Kod zivotinjske vrste ljubavi, svi interesi i teznje zaljubljenika usmjerene su ka ljepoti forme voljenog. Covjek je time instinktivno privucen. Medjutim, nakon što ovi instinkti budu zadovoljeni, vatra se stišava i gasi.

Medjutim, ljudska ljubav je kao što smo rekli zivotvorna i zacinje pokornost i lojalnost u covjeku. Ova ljubav cini da se zaljubljeni poistovjecuje sa voljenim, nastoji da bude odraz voljenog i vjerna kopija voljenog u svakom smislu. Shejh Nasruddin Tusi u svome komentaru Ibn Sinaovog "Išarata" kaze: "Ljubav duše je ono što cini da su zaljubljeni i voljeni suštinski slicni. Glavna radost zaljubljenog jeste posmatrati osobine voljenog, odnosno svojstva njegove duše. Ljubav cini dušu njeznom, ceznutljivom i zanesenom, tako da je zaljubljeni odvojen od ovosvjetskih prljavština."

Ljubav usmjerava ka poistovjecivanju, tako da zaljubljeni nastoji da se u svakom smislu poistovjeti sa onim koga voli. Ljubav je poput elektricne zice koja spaja voljenog sa zaljubljenim, prenoseci na zaljubljenog kvalitete voljenog. Baš zbog toga, izuzetno je bitan odabir onoga koga ce se voljeti.

Islam poklanja veliku paznju odabiru prijatelja. O ovome govore brojni ajeti i hadisi, a to zbog toga što ljubav ljude cini slicnima, uljepšava ih ili ih cini još gorima. Tamo gdje padne svjetlo ljubavi i mahana se cini lijepom, a trn se doima kao najljepši cvijet. Ljubav prema nekome cini da se previdjaju njegovi nedostaci.
    Svako svoju pamet drzi potpunom
    a rodjenu djecu smatra najljepšom
      Sa'di, "Djulistan"
Štaviše, ljubav ne samo da cini da se previdjaju nedostaci nego se ti nedostaci u ljubavi doimaju kao vrline. Ljubav i najmanje dobro ucini ogromnim i svaku tamu svijetlom.
    U zjenicu oka moga ako biste sjeli
    ništa vec dobrotu Lejle ne biste vidjeli
      Vahši
Neki Kur'anski ajeti i predaje Casnog Poslanika osudjuju naklonost i druzenje sa zlim i nevaljalim ljudima, a neki pozivaju na prijateljevanje sa ljudima cistoga srca. Ibn Abbas kaze:
"Bio sam kod Bozijeg poslanika kada su ga upitali: "Koga je najbolje uzeti za prijatelja?" Odgovorio je:
"Onu osobu koju kada vidite, sjetite se Boga; kada govori, vaše znanje se povecava, a njegovo ponašanje cini da se prisjetite Sudnjeg Dana i buduceg svijeta."


Covjecanstvo treba eliksir ljubavi prema dobrim i cistim ljudima. Takva ljubav, kroz koju bi se ljudi poistovjecivali s dobrima, oplemenila bi ljudski rod.

U cilju reforme morala i ocišcenja duše predlagani su i sprovodjeni razliciti metodi i nacini. Jedan od tih metoda je i onaj Sokratov. Prema njemu, covjek se mora reformisati korištenjem vlastitog razuma i moci prosudjivanja. Covjek prije svega mora ucvrstiti svoju vjeru u korisnost moralnosti i uociti svu štetu koju izaziva konfuzija moralnih vrijednosti. Tek potom, korištenjem vlastitog razuma, covjek ce moci odstraniti sva loša svojstva iz svoje duše, baš poput zemljoradnika koji trijebi korov iz svoga vrta. Dakle, sukladno ovome metodu, svu destruktivnost vlastite duše treba postepeno ocistiti strpljenjem, pribranošcu i promišljanjem. Mozda bi trebalo reci da je to ustvari primarni zadatak intelekta.

Filozofi zele reformu morala preko razuma i prosudjivanja. Npr. oni kazu kako su pristojnost i cednost uzrok poštivanja neke licnosti od strane drugih ljudi, dok pohlepa i škrtost uzrokuju inferiornost prema takvima. Isto tako, tvrde da je znanje uzrok moci i sposobnosti, znanje nazivaju "pecatom Sulejmanovog kraljevstva", "blještecom svjetiljkom na stazi covjecanstva i sl."

S druge strane, zavidnost i zlonamjernost smatraju se duhovnim bolestima, koje donose loše posljedice i u opcedruštvenom smislu.

Nema sumnje da je ovaj put ispravan i da je ovaj metod valjan metod. Medjutim, potrebno je uporediti njegovu vrijednost sa vrijednošcu nekih drugih metoda. Npr. automobil je veoma dobro prevozno sredstvo, ali u usporedbi sa avionom njegova vrijednost biva manja.

Vec smo rekli kako se racionalnom metodu nema šta prigovoriti. Dakle, nema dileme da upravljanje racionalnim argumentima i njihova primjena na eticka pitanja jeste ispravna. Recimo samo da postoje brojne razlicite filozofske i pedagoške škole koje se bave pitanjima etike u okvirima racionalnih argumenata. Isto tako, zamo da su gnostici slozni u stavu:
    U filozofa noga je drvena
    a drvena noga nije stamena
      Rumi, Mesnevija
Ipak, to u ovom momentu nije bitno za našu raspravu. Nas ovdje interesuje nivo upotrebljivosti svakog od ovih metoda.

Mistici i sljedbenici duhovnog puta preporucuju umjesto metoda intelekta i promišljanja slijedjenje puta ljubavi i zblizavanja. Oni kazu kako je potrebno pronaci savršeno voljeno bice i vezati svoje srce za njega, što je nemoguce postici racionalnim metodom ili je barem manje opasno, a puno brze. Ako napravimo usporedbu ova dva metoda, vidjecemo da je razlika medju njima poput razlike stare rucne alatke i moderne mašine. Ocekivati da intelekt u potpunosti iskorijeni moralne destrukcije je poput ocekivanja da se rukom istrijebe sitni komadici zeljeza pomiješani sa prašinom. Tako nešto bilo bi moguce samo ako bismo posjedovali magnet. Snaga ljubavi i bliskosti poput magneta izdvaja i odbacuje sve loše karakteristike duše. Gnostici smatraju da ljubav i naklonost prema cistim i savršenim ljudima sama po sebi odstranjuje loše osobine. Jedno od najboljih stanja ljudskog bica jeste stanje privucenosti istinski vrijednim objektom ljubavi.

Zaista, oni koji idu ovim putem nastoje da svoj moral reformišu snagom ljubavi i u potpunosti se oslanjaju na moc ljubavi. Iskustvo im je pokazalo da prijateljstvo sa bogougodnicima i ljubav prema njima izaziva bolje efekte po dušu nego išcitavanje stotinu knjiga o etici.
    Je li iko osjetio ono što je naj
    poput njega zaljubljenog neceš naci znaj
    Ciju god je odjecu ljubav poderala
    taj potpuno cist je od pohlepe zala.
    Ziva bila o ljubavi puna koristi
    o lijecnice svake naše bolesti
Ponekad vidimo da sljedbenici nekog velikana svoj uzor oponašaju cak i u nacinu hoda, oblacenju, nacinu govorenja i gestikulacije. To oponašanje nije hotimicno. Ono nastaje samo po sebi i sasvim je prirodno. Snaga ljubavi i naklonosti utjece na sve djelice zaljubljenikovog bica i cini ga slicnim voljenom u svakom od njegovih stanja. Baš zbog toga bi svaki covjek morao, zarad reforme vlastitog morala, slijediti one koje su spoznali Zbilju, zaljubivši se u njih.
    O Hafize, ako kaniš s Bogom se sjediniti
    tad ti valja kao glina grncareva postati
      Hafiz, Divan
Ukoliko covjek koji je cvrsto odlucio da se okrene bogoštovlju i dobrim djelima, ipak osjeti slabost na ovom putu, on ce okretanjem ljubavi i bliskosti odbaciti od sebe slabost i ponovo osnaziti svoju odluku.
    Ljubav spram dobrih obuzme
    svako srce slijepo
    ne moze kula u šahu odnijeti
    koliko lice lijepo
    Nemoj mislit' da je Medznun
    sam od sebe poludio
    osmjeh Lejlin Medznuna je
    medju zvijezde odaslao
    Ja nisam sam otkrio
    put do izvora sunca
    ja bijah praška, a ljubav spram Tebe
    dize me do vrhunca
      Allame Tabataba'i
Historija nam svjedoci o brojnim velikanima koji su izvodili revolucije oslanjajuci se na ljubav i naklonost prema savršenstvu. Mevlana Rumi je jedan od takvih. On uvijek nije bio onako prozet ljubavlju kao što to vidimo u njegovim djelima. I prije je bio ucenjak, ali hladan karakter i zatvoren u zidove svoje sobe, gdje se bavio izucavanjem knjiga. Medjutim, od onog dana kada se susreo sa Šemsom Tabrizijem rasplamsala se vatra u njegovom srcu zbog zelje za bliskošcu sa Šemsom. Sasvim je promijenio svoje dotadašnje manire i izgledalo je kao da je Mevlana bio magacin baruta koga se dotakla vatra, pa je eksplodirao. Mevlana je bio naizgled ešaritskog usmjerenja, ali je njegova Mesnevija, bez sumnje, jedno od najvecih djela svjetske knjizevnosti. Sva Mevlanina poezija odlikuje se necim što bi mogli nazvati ustalasanost ili pokretljivost. On je spjevao "Divan-e-šems" kao sjecanje na voljenu osobu. U Mesneviji cesto srecemo Mevlanu kao nastoji riješiti neki problem i tek kada se sjeti Šemsa u njegovom duhu se uskovitla oluja. On kaze:
    To bijaše zavoj tvoje obrve i tvoja ruka mila
    što sluzila me dok sam bancio i srce veselila
    Iz mojih se skuta duša odmace
    košulje je Jusufove miris privuce
    Tajnu ovih stanja divnih de mi reci
    nebesa i Zemlja kad postaju veci
    Rekoh, o ti, daleko od ljubavi
    ko odvojen od lijecnika bolnik si
    Prijatelja bez primjera kako da ti opišem
    patnju i krv dzigerica ne mogu da narišem
    Pusti, zato, nemoj da ti pricam sada
    odvojenost ova kakvih nanese mi jada
    Ne prizivaj nevolje ni krvave kiše
    o Šemsu Tabriziju ne govori više
Iz navedenih stihova moze se zakljuciti da nastojanje i privlacnost, odnosno djelovanje i privlacnost moraju ici skupa. Ništa se ne moze postici trudom ukoliko ne postoji privlacnost, ali ni privlacnost bez truda ne znaci ništa.


Primjeri iz historije islama

U historiji islama srecemo besprimjerne i uzvišene izrazaje ljubavi i naklonosti muslimana prema Bozijem Poslaniku. U principu razlika izmedju škole poslanika i škole filozofa jeste baš to da su ucenici filozofa, tek ucenici i filozofi na njih ne mogu utjecati više nego što utjece jedan ucitelj na ucenika. Medjutim, utjecaj poslanika je, ustvari, utjecaj voljenog bica na onoga ko je zaljubljen u njega. Voljeni prozima zaljubljenog do dubina njegove duše i u potpunosti obuhvaca svaki aspekt njegovog zivota.

Jedan od onih koji su srce vezali za Casnog Poslanika bio je i Ebu Zerr Gafari. Boziji Poslanik izdao je naredbu da se krene ka Tebuku (priblizno 400 milja sjeverno od Medine, u blizini sirijske granice. Neki su iznalazili izgovore za svoj ostanak, licemjeri su nastojali da unesu razdor, ali je snazna armija naposlijetku ipak krenula iz Medine. Oskudjevali si s vojnom opremom, a imali su problema sa ishranom tako da su se ponekada zadovoljavali samo sa jednom hurmom po osobi. Ipak, svi su bili puni snage i vedrine. Ljubav ih je cinila snaznim, a Poslanikova privlacnost mocnim.

I Ebu Zerr je sa ovom armijom krenuo prema Tebuku. Usput su tri osobe, jedna za drugom, pocele zaostajati. O svakom koji bi zaostao bio je obaviješten Boziji Poslanik. Svaki put kada bi ga obavijestili da neko zaostaje, on bi rekao: "Ako ima ikakvog dobra u njemu, Bog ce nam ga vratiti, a ako nema nikakvog dobra, onda je i bolje da ide."
Onda je pocela zaostajati mršava i slaba Ebu Zerrova deva. Ljudi su to primijetili i zavikali: "O Allahov Poslanice, i Ebu Zerr zaostaje!" Poslanik odgovori kao i prije:"Ako u njemu ima nekog dobra, Bog ce ga vratiti nama, a ako nema bolje da ide."
Vojska je tako nastavila svoj put, a Ebu Zerr je ostao iza njih. Ništa nije mogao uciniti, pošto je njegova deva bila u teškom stanju. Koliko god da se trudio nije mogao da je natjera da nastavi dalje. Onda je oslobodio devu i sav teret sa nje prebacio na rame, pa je po zarkom suncu krenuo preko przuceg pijeska. Mucila ga je zedj i to ga je razdiralo. Došao je do nekog kamenjara u podnozju planine. Tu je našao nešto hladne i svjeze kišnice. Medjutim, Ebu Zerr rece sebi: "Necu se napiti sve dok se napije Poslanik Boziji."
Napunio je svoju mješinu, prebacio je preko ramena i nastavio za muslimanima.
Muslimani su ga izdaleka opazili. Povikali su: "O Boziji Poslanice neko nam se iz daljine priblizava." Poslanik odgovori:"To mora da je Ebu Zerr."
Kada se priblizio vidjeli su da se zaista radi o Ebu Zerru. Umor i zedj su ga oborili s nogu. Cim je stigao muslimane, pao je. Poslanik tada rece:
"Brzo mu dajte vode."
Medjutim, Ebu Zerr slabim glasom odgovori: "Ja imam vode uza se."
Poslanik ga iznenadjeno upita: "Imao si vode, a umalo nisi umro od zedji?!"
Ebu Zerr odgovori: "Da, o Poslanice Boziji. Kada sam našao vodu, odlucio sam da je ne pijem prije moga prijatelja Poslanika Bozijeg."


I zaista, u kojoj to drugoj školi mišljenja mozemo naici na ovakvu ljubav, upornost i nesebicnost?! Navedimo još jedan primjer.

Još jedan od ovih nesebicnih ljudi srca ispunjenog ljubavlju bio je Bilal Habeši. Kurejšije su ga u Mekki podvrgavale nesnošljivim mucenjima, tjerajuci ga da lezi na uzarenom pijesku i stavljajuci na njega vrelo kamenje. Trazili su od njega da izgovara imena njihovih idola, da izjavi da vjeruje u njih odricuci se svoje vjere u rijeci Muhammeda, s.a.v.s.. Mevlana u šestom svesku Mesnevije pripovijeda ovu bolnu pricu o Bilalu i s pravom od ovog motiva pravi knjizevno remek djelo. Mevlana pripovijeda kako je Ebu Bekr savjetovao Bilala da prikrije svoje vjerovanje, ali da Bilal nije bio tip koji je mogao sakriti svoje ubjedjenje. Ljubav je uvijek bila buntovna i krvava.
    Bilal je tijelo trnju dao
    vlasnik ga korbacem tuci stao
    Zboreci: Zašto spominješ Ahmeda?
    pod zarkim suncem trnjem ga probada
    Vjeru mi vrijedjaš, robe bezvrijedan
    a Bilal ponosno ponavlja:"Jedan!"
    Siddik je tuda prolazio
    povike: "Jedan!", njegove cuo
    Potom ga u osami posavjetova
    da vjerovanje mora da prikriva
    Znalac zna tajne, prikrij ceznju svoju!
    Tako je, o Prince, prihvatam rijec tvoju
    Zbog prijašnjeg postupka kajao se mnogo
    naposlijetku prestade sebi sudit strogo
    Pa ponovo tijelo on predade trnju:
    "Muhammede, zbog tebe zar je mjesta kajanju?!"
    Tijelo i vene ti mi ispunjaš
    kajanju mjesta mi ne ostavljaš
    Kajanje cu iz svog srca istjerati
    jer zbog vjecnog zivota, zašto se kajati?!
    Ljubav je pobjednik, ona me obori
    od sljepila ljubavi poput sunca gorim
    Ja sam poput lista koji vjetar bije
    kako mogu znati svršetak gdje mi je
    Bilal hoce mlad Mjesec da postane
    na putanji tvog sunca da ostane
    Bio mladjak ili pun, što Mjesecu vazno je
    kada stalno kao sjenka za petama Suncu je
    Bujica je zaljubljene ponijela
    pred presudom Ljubavi ih povila
    Ko kamen su mlinski što se okrece
    danju, nocu, neprestano jauce
Historicari islama spominju jedan cuveni dogadjaj iz ranog perioda islama pod nazivom "Gazvetu r-radzi´", a dan u kome se desio poznat je kao "jewmu r-radzi´". I ovdje se radi o jednoj interesantnoj i zapanjujucoj prici.

Trece godine po hidzri, grupa ljudi iz plemena Adal i Qaret, koja su iz iste rodovske loze kao i Kurejšije, i koji su zivjeli u okolici Mekke, došli su Bozijem Poslaniku, te mu se obratili: "Neki iz našeg plemena su prihvatili islam, pa pošalji jednu grupu muslimana medju nas da nas poduce vjeri, Kur´anu i osnovama islama."
Poslanik je poslao šestoricu svojih ashaba da krenu s njima, a starješinstvo u ovoj grupi povjerio je Mersedu ibn ebi Mersedu ili mozda Asimu ibn Sabitu.
U svakom slucaju, Poslanikovi predstavnici su krenuli na put skupa sa delegacijom ovih plemena, dok nisu stigli do podrucja u kome je zivjelo pleme Huzejl, gdje su se zaustavili. Prijatelji Bozijeg Poslanika ne ocekujuci ništa mirno su krenuli na spavanje, kad ih je iznenada sa isukanim sabljama napala grupa iz plemena Huzejl. Bilo je jasno da je ona delegacija koja je posjetila Medinu bila upletena u sve ovo ili da su se mozda usput predomislili i odlucili da ovako postupe.

Kada su muslimani shvatili šta se zbiva potrcali su ka svome oruzju i bili su spremni da se brane. Medjutim, Huzejlije se poceše zaklinjati da nisu imali namjeru da ih ubiju nego da su ih htjeli predati Mekkelijama i uzeti novac za to. Zato su predlozili dogovor prema kome ce se muslimani predati, a Huzejlije se obavezuju da ih nece ubiti. Trojica muslimana medju kojima je bio i Asim ibn Sabit odbili su bilo kakav dogovor sa mušricima, borili su se i bili ubijeni. Druga trojica, odnosno Zejd ibn Dasinne, Hunejb ibn `Adi i Abdullah ibn Tarik, pokazali su se mirnijim i predali su se. Huzejlije su vezale ovu trojicu i odveli ih u Mekku. Abdullah ibn Tarik je kada su bili blizu Mekke uspio da se oslobodi veza, izvukao je sablju, medjutim, nije imao nikakvih šansi i Huzejlije su ga dotukli kamenicama.

Zejda i Hunejba su odveli u Mekku, gdje su ih razmijenili za dvojicu Huzejlija zatocenih u Mekki. Safwan ibn Umejje Kurejši kupio je Zejda s namjerom da ga ubije i tako osveti krv svoga oca koji je poginuo na Bedru. Poveo je Zejda izvan Mekke s namjerom da ga tamo smakne. Kurejšije su se okupile da vide šta ce se dogoditi. Zejd je doveden na gubilište. Muški je istupio i na njemu se nije mogao primijetiti ni najmanji znak straha.

Ebu Sufjan je bio jedan od onih koji su sve ovo posmatrali. Pomislio je da se moze okoristiti ovim zadnjim trenucima Zejdovog zivota i izvuci od njega kajanje ili griznju savjesti, a mozda ga cak i navesti da izjavi kako mrzi Bozijeg Poslanika. Stoga je istupio naprijed i rekao Zejdu: "Tako ti Boga, Zejde, zar ne bi volio da je sada Muhammed umjesto tebe ovdje i da otkinemo njegovu glavu, dok ti mirno sjediš sa svojim ukucanima?" Zejd mu odgovori: "Tako mi Boga, ja ne bih volio da Muhammeda ubode trn, a da ja mirno sjedim u svojoj kuci."
Ebu Sufjan je od iznenadjenja ostao otvorenih usta. Okrenuo se Kurejšijama i rekao: "Boga mi, nikada nisam vidio da nekoga toliko vole prijatelji kao Muhammeda njegovi."

Malo nakon toga došao je red i na Hubejba ibn 'Adija. I njega su poveli na vješanje izvan Mekke. Kada su došli na gubilište zamolio je da mu dopuste da klanja dva rekata namaza. Dopustili su mu i obavio je namaz izuzetno skrušeno i smireno. Zatim se obratio gomili rekavši: "Tako mi Boga, kada vi ne biste pomislili da to cinim iz straha od smrti, još bih produzio svoj namaz."
Tada su odlucili da Hubejba razapnu. Hubejb ibn Adi, uz potpunu prisutnost duha, što je sve prisutne opcinilo, pa neki cak poceše gledati preda se, prijatnim glasom poce moliti Boga Uzvišenog ovim rijecima: "O Boze moj, mi smo ucinili ono što nam je naredjeno preko Tvoga Poslanika, pa te molimo da mu javiš šta se sa nama desilo. O Boze, zbroj sve ove, pa ih ubij jednog po jednog i ne dozvoli da ijedan od njih preostane.

Ili da navedemo još jedan primjer. Kao što znamo, bitka na Uhudu se ipak završila tuzno po muslimane. Poginulo je sedamdeset muslimana, medju kojima i Hamza, amidza Poslanikov. Muslimani su u pocetku borbe pobjedjivali, medjutim, kasnije su se, zbog nediscipline grupe koju je Boziji Poslanik postavio na vrh jednoga brda, našli pod iznenadnim napadom neprijatelja. Jedan dio muslimana je pobijen, mnogi su se dali u bijeg, a samo jedna mala grupa je ostala sa Bozijim Poslanikom. Jedino što je ova prorijedjena grupa mogla uraditi bilo je da još jednom sakupe snagu i pokušaju sprijeciti dalje napredovanje neprijatelja. Glasina da je Boziji Posalnik ubijen izazvala je dodatno rasulo medju muslimanima, koji su ipak uspjeli da povrate duh cim su se uvjerili da je Poslanik ziv.

Mnogo ranjenika lezalo je na zemlji i njihova sudbina je bila neizvjesna. Jedan od tih ranjenika bio je i Sa'd ibn Rebi' koji je zadobio dvanaest rana. Tada mu jedan od muslimana koji su bjezali rece da je Poslanik ubijen. Sa'd mu odgovori: "Cak i ako je ubijen Muhammed, pa Allah nije ubijen. Zašto se ne vratiš i ne braniš svoju vjeru?"

Nakon svega Boziji Poslanik je sabrao sve svoje ashabe, htjevši da vidi ko je poginuo, a ko prezivio. Pošto nije našao Sa'da ibn Rabi`a, zapitao je ko je spreman da se vrati na vojno polje i vidi šta se stvarno desilo sa Sa'dom.
Jedan ensarija se javio i nakon što je našao Sa`da na izdisaju rekao mu je: "O Sa'de, Poslanik Boziji me poslao da vidim da li si još uvijek ziv ili si poginuo. Sa'd mu je odgovorio: "Prenesi moj selam Bozijem Poslaniku i reci da je Sa'd mrtav covjek, nije mi preostalo više od nekoliko dašaka zivota. Reci Bozijem Poslaniku da je Sa`d kazao: "Neka ti Allah nas ucini boljima nego što je drugim poslanicima ucinio njihove narode."
Zatim se obratio onom ensariji i rekao mu: "Prenesi moju poruku braci ensarijama i ostalim prijateljima Poslanika Bozijeg. Reci im da im je Sa`d porucio: "Nemate pred Bogom nikakve isprike, ako se išta desi Njegovom Poslaniku sve dok vi bude te mogli micati kapcima ociju svojih.

Stranice rane historije islama pune su ovakvih zadivljujucih primjera predanosti i ljubavi. U cijeloj historiji covjecanstva ne moze se pronaci licnost koja je bila toliko voljena od strane svojih prijatelja, zena, djece, kao što je to bio Casni Poslanik, koji je voljen duboko i iskreno.

Ibn ebi Hadid u svom komentaru Nehdzu-l-belage kaze: "Niko ne bi cuo rijeci Poslanika Bozijeg, a da mu se u srcu ne bi javila ljubav i naklonost prema njemu. Stoga su Kurejšije muslimane u Mekki nazivale "SUBAT" (zaneseni). Govorili su: "Strah nas je da Velid ibn Mugejre ne prihvati Muhammedovu vjeru, jer ako je prihvati on koji je cvijet Kurejšija, prihvatit ce je sve Kurejšije."
Govorili su i: "Ono što on govori je vradzbina koja opija gore nego vino." Branili su svojoj djeci da slušaju Poslanika da ih ne bi privukao svojim govorom i manirima. Kada bi god Poslanik sjeo kod Ismailovog kamena u blizini Kabe i ucio naglas Kur´an ili podsjecao ljude na Boga Uzvišenog Kurejšije bi stavljale prste u uši da ga ne bi culi i pali pod utjecaj njegovih carolija, kako su nazivali Kur´an. Navlacili su svoje ogrtace preko glave da ih ne bi privukla Poslanikova izuzetna pojava. Uprkos tome, vecina onih koji su prihvatili islam ucinili su to cuvši prvi put Poslanika, vidjevši njegovo lice i osjetivši slast njegovih rijeci.

Medju cinjenicama iz historije islama koje zapanjuju svakog posmatraca, a narocito antropologe i sociologe, jeste svakako i kvalitet revolucije koju je islam izazvao medju neznabozackim Arapima. Korištenjem uobicajenih sredstava obrazovanja i odgoja ovakva društvena reforma kakvu je izazvao islam morala bi trajati mnogo duze vremena, dakle, onoliko koliko je potrebno da porocna stara generacija bude zasjenjena, a nova generacija usmjerena pravilno.
I zaista, bilo bi tako ukoliko bismo zanemarili ucinak snage privlacnosti za koju smo rekli da poput plamenih jezika przi korjene zla.

Vecina drugova Poslanika Bozijeg bili su potpuno obuzeti ljubavlju prema njemu, pa su stoga jašuci na jahalici ljubavi uspjeli za tako kratko vrijeme prevaliti tako dug put i reformirati svoju zajednicu.
    Ljubavi spram Njega krila nas nose
    na brdo Prijatelja ona nas uznose
    Kakvo svjetlo da mi svijetli sprijeda, straga
    ako svjetlu Prijatelja nema niti traga

Ljubav prema 'Aliju u Kur´anu i Sunnetu

Do sada kazano rasvijetlilo je vrijednost i utjecaj ljubavi i objasnilo nam da ljubav nije sama sebi cilj, vec sredstvo za cišcenje, preustroj i unapredjenje duše. Pogledajmo sada da li nam sam islam, odnosno Kur´an, odabiraju one koje trebamo voljeti ili ne.
Kada Kur'an govori o predjašnjim poslanicima uocavamo da su svi oni govorili: "Ne trazimo od ljudi nikakvu nagradu za svoje poslanstvo, jer naša nagrada je kod Boga."
Medjutim, Pecatu poslanika se kaze:
"Reci: Ne trazim od vas za ovo nikakve nagrade osim paznje prema bliznjim."
(Kur'an 42:23)

Neizbjezno, javlja nam se pitanje zbog cega ostali poslanici nisu trazili nikakvu protuuslugu za svoje poslanstvo, dok, Poslanik islama to cini. On ljubav prema svojim bliznjima drzi naknadom od ljudi za poslanicu koja je dostavljena. Sam Kur'an pruza odgovor na ovo pitanje:
"Reci: Kakvu god nagradu da zatrazim od vas neka ostane vama, mene ce nagraditi Allah, On nad svim bdi."
(Kur'an 34:47)

Dakle, ono što trazim od vas kao nagradu pritjece vama samima, a ne meni. Ovo što nazivam naknadom sluzi vašem vlastitom usavršavanju. Nazivam to naknadom, dok je to ustvari još jedno dobro koje sam vam preporucio. Porodica i potomci Bozijeg Poslanika su ljudi koji se ne okupljaju oko nevaljalštine, koji su cisti i neokaljani. Ljubav prema njima ne moze uroditi nicim drugim, nego ljubavlju i pokornošcu spram Boga Uzvišenog i izgradnjom plemenitih osobina u sebi.

Fahr Razi kaze: "Zamahšeri u svom Kešafu prenosi: Kada je ovaj ajet objavljen ljudi su kazali: "O Poslanice Boziji ko je rodbina prema kojoj nam je ljubav naredjena?" On im odgovori: "'Ali, Fatima i njihovi sinovi."

Ova predaja dokazuje da su ovo cetvero Poslanikovi bliznji na koje se odnosi navedeni ajet, tako da oni moraju biti poštovani i voljeni od ljudi, što se moze dokazati na nekoliko nacina:

1. Samim navedenim ajetom
2. Neosporno je da je Muhammed, s.a.v.s., izuzetno volio hazreti Fatimu. Poznato je da je kazao: "Fatima je dio mene, ko nju ljuti mene je naljutio."
Poslanik je, takodjer, izuzetno volio hazreti 'Alija i Hasana i Huseina, o cemu nam svjedoce brojne pouzdane predaje. Dakle, ljubav prema njima obaveza je cijeloga ummeta. Casni Kur'an kaze:
"Njega (Poslanika) slijedite - da biste na pravom putu bili."
(Kur'an 7:158)
Na drugom mjestu se srece:
"Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor..."
(Kur'an 23:21)

Naravno Poslanikva ljubav prema Fatimi, 'Aliju, Hasanu i Huseinu nije bila licnog karaktera. On ih dakle nije volio iskljucivo zbog toga što se radilo o njegovoj kceri, zetu i unucima. Poslanik bi isto tako volio bilo koga drugog ko bi bio na polozaju ovo cetvero. Dakle, Poslanik ih je volio jer se radilo o uzoritim osobama koje Bog voli. Sem toga, Poslanik je imao i drugih kceri prema kojima nije ispoljavao ovakvu vrstu ljubavi, niti je ljubavlju prema njima zaduzio svoj ummet.

Brojne predaje govore o Poslanikovoj ljubavi i naklonosti prema hazreti 'Aliju. Ibn Asir prenosi da je Poslanik Casni kazao: "O 'Ali Bog Uzvišeni te uljepšao stvarima od kojih mu nema drazih medju ukrasima Njegovim: uzdrzanošcu od svijeta ovoga tako da niti se ti njime okorišcuješ, a niti on tobom. Podarena ti je ljubav nevoljnika, oni su ponosni na tvoje vodjstvo, a ti time što te oni slijede. Blago onom ko te voli i ko ti je istinski prijatelj, a teško tvome neprijatelju i onome ko laze na tebe."

Sujuti prenosi da je Poslanik rekao: "Ljubav prema 'Aliju je iman, a neprijateljstvo prema njemu licemjerstvo."

Ebu Naim prenosi da je Boziji Poslanik kazao ensarijama:
"Hocete li da vas uputim na nešto cega ako se budete drzali necete nakon mene zalutati?"
Odgovoriše: "Da, o Poslanice Boziji."
On im tada rece: "Ovo je 'Ali, pa ga volite ljubavlju kojom mene volite i poštujte ga kao što mene poštujete, jer mi je Bog Uzvišeni preko Dzibrila naredio da vam ovo kazem."


I u sunnitskim izvorima prenose se brojne predaje od Casnog Poslanika koje govore o 'Alijevoj vrijednosti, poput npr. one predaje u kojoj se kaze da je gledanje u 'Alijevo lice i razgovor o njegovim vrlinama racuna se poput ibadeta.

Muhib Taberi prenosi od Aiše:
"Vidjela sam svoga oca da dugo gleda u 'Alija. Pa ga upitah: Oce vidim da mnogo gledaš u 'Alija, zašto? Odgovori mi: Kceri moja cuo sam Poslanika Bozijeg da je rekao: Gledanje u 'Alijevo lice je ibadet."

Ibn Hadzer prenosi od Aiše da je Poslanik rekao: 'Ali je najbolji od moje brace, a Hamza najbolji od mojih amidza. Sjecanje na 'Alija i razgovor o njemu je ibadet.

'Ali je bio covjek koga su najviše voljeli Allah i njegov Poslanik, pa je onda logicno da je on najbolji objekat ljubavi.

Enes ibn Malik kaze:
Svakog dana bi jedno od djece ensarija pomagalo u kuci Bozijeg Poslanika. Jednog dana došao je red na mene.
Umi Ejmen donijela je Bozijem Poslaniku piletinu i rekla: O Poslanice Boziji uhvatila sam ovu svoju kokoš i ispekla je za tebe.
On tada rece: O Boze, pošalji od Tvojih robova onoga koga najviše voliš da podijelim sa njim ovo jelo.
Baš tada, neko pokuca na vrata. Poslanik mi rece: Enese, idi otvori vrata.
Pomislih: Daj Boze da bude neko od ensarija. Medjutim, vidjeh da ispred vrata stoji 'Ali. Ja mu rekoh: Boziji Poslanik je zauzet nekim poslom, i vratih se u kucu. Uskoro se ponovo zacu kucanje i Poslanik mi rece da odem otvoriti vrata. Ponovo sam molio Boga da to bude neko od ensarija. Ipak, to je ponovo bio 'Ali. Ja mu opet rekoh da je Poslanik necim zauzet i vratih se u kucu. Medjutim, kucanje se zacu ponovo. Poslanik tad rece: Enese, idi otvori vrata i uvedi ga u kucu. Ti nisi prvi koji voli svoj narod. Medjutim, on nije ensarija.
Tada otidjoh i uvedoh 'Alija u kucu i on je jeo skupa sa Bozijim Poslanikom.



Tajna 'Alijeve privlacnosti

Šta je razlog ovog prijateljstva i naklonosti prema 'Aliju koji se javljaju u ljudskim srcima? Tajnu ljubavi, naravno, još niko nije otkrio. Ne moze se napisati formula ljubavi ni kazati: "U ovom slucaju ce djelovati ovako, a u drugom ovako." Ipak, tajna ljubavi sigurno postoji. Postoji nešto pri voljenom što je sa gledišta ljepote ocaravajuce za zaljubljenog, pa ga stoga privlaci. Privlacnost i naklonost se na svojim višim stepenima nazivaju ljubavlju.

'Ali je onaj koga srca vole i u koga su ljudi zaljubljeni. Zašto? Zbog cega? U cemu se ogleda ta 'Alijeva izvanrednost kojom okuplja zaljubljenike, privlaci srca i koja je još pri tom neprolazna i vjecno svjeza? Zašto ljudska srca u 'Aliju otkrivaju sebe i zašto ne osjecaju da je on mrtav, nego ga nalaze zivim.

Naravno, temelj ljubavi prema njemu nije njegovo tijelo, jer on tijelom više nije medju nama niti smo ga mi ikada prije vidjeli. Ljubav prema 'Aliju, takodjer, nije ljubav prema hrabrom ratniku kakva postoji u svakom narodu. Pogrešno je cak i reci da je ljubav prema 'Aliju ljubav prema moralnim i ljudskim kvalitetima, odnosno, da je ljubav prema 'Aliju ljubav prema ljudskosti. Tacno je da je 'Ali bio manifestacija savršenog covjeka i tacno je da se ljudima svidja uzvišeni primjer ljudskosti. Medjutim, da je 'Ali i posjedovao sve one ljudske kvalitete koje je posjedovao, da je bio, dakle, obdaren i mudrošcu i znanjem, nesebicnošcu i samopozrtvovanjem, poniznošcu i cednošcu, lijepim manirima, milostivošcu i njeznošcu, obzirnošcu prema slabima, pravednošcu, ljubavlju prema slobodi, hrabrošcu, ali i velikodušnošcu prema neprijatelju, da je, dakle, 'Ali bio samo ono kako o njemu Mevlana kaze: "Ti si lav Boziji, a po covjecnosti ti nema ravna", ali da nije posjedovao Boziju boju u sebi, sigurno je da do danas ne bi preostalo toliko simpatije i ljubavi prema njemu.
'Ali je voljen stoga što je posjedovao vezu s Bogom Uzvišenim. Naša srca su i nesvjesno u svojoj dubini prozeta Istinom. 'Alija i volimo zato što je on veliki znak Istine i manifestacija njenih svojstava. Uistinu, temelj ljubavi prema 'Aliju jeste veza naših duša sa Istinom, veza koja je zauvijek usadjena u našu izvornu prirodu. Baš zato što je ta covjekova priroda vjecna,vjecna je ljubav prema 'Aliju.

Mnogo je svijetlih osobina 'Alijeve licnosti, ali ono što cini da njegova licnost bude zauvijek voljena jeste njegova vjera i iskrenost u njoj. To je ono što bismo mogli nazvati 'Alijevom bogomdanom privlacnošcu.
Sude Hamdani, samopozrtvovana i odana 'Alijeva sljedbenica, hvalila je 'Alija i pred Muavijom, govoreci ovako o njegovim vrlinama: "Neka je blagoslovljena duša onoga cije je tijelo prekrila zemlja i sa kojim je i pravda sahranjena. Imao je ugovor sa istinom koju nizašto nije mijenjao, pa je tako on bio u sprezi s vjerom i istinom."

Sa'sa't ibn Savhan 'Abdi je bio još jedan od zaljubljenika u 'Alija. Jedan je od onih koji su bili prisutni na 'Alijevoj sahrani obavljenoj usred noci. Nakon što su ga sahranili, Sa'sa't ibn Savhan je stavio jednu ruku na srce, a drugom rukom je posipao zemlju po 'Alijevom tijelu i govorio:
"Neka ti smrt bude ugodna, kao što je tvoje rodjenje bilo cisto, strpljenje cvrsto i tvoja borba uzvišena. Postigao si ono što si namjeravao i trgovina tvoja je bila uspješna. Vratio si se svome Stvoritelju, a On te prihvatio i okruzio melecima Svojim. Bio si blizu Poslanika odabranika, a Bog Uzvišeni te ucinio Njemu bliskim. Bio si brat Mustafin i pio si iz njegovog prepunog pehara.
Molim Boga da budem od tvojih sljedbenika i postupam onako kako si ti postupao. Da volim tvoje prijatelje i budem neprijatelj tvojim neprijateljima, pa da tako budem ubrojan u prijatelje tvoje.
Shvatio si ono što drugi nisu shvatali i dosegao ono do cega drugi nisu dosegli. Borio si se uz brata tvoga Poslanika Casnoga i ustao si se zbog vjere Bozije kada je to bilo potrebno da bi uspravio Sunnet i ispravio iskrivljeno, te tako sacuvao islam. Neka su najveci blagoslovi ne tebe.
Tobom su ucvršcena ledja vjernika, putevi osvijetljeni, a Sunnet uspravljen. Vrline i cestitost tvoju nije niko u sebi objedinio. Odgovorio si na poziv Poslanika Bozijeg i skocio prije drugih da mu se odazoveš. Zurio si da mu pomogneš i štitio si ga svojim zivotom. Napadao si svojim macem Zulfikarom na mjesta straha i divljaštva i skršio si kicmu nasilnika. Rasuo si temelj mnogoboštva i podlosti, a u krv i prašinu svalio pobornike zablude. Pa budi sobom zadovoljan, o Zapovjednice vjernika.
Bio si najblizi od ljudi Poslaniku Bozijem. Prvi medju njima si prihvatio islam. Bio si uvjerenja cvrstog i srca postojanog, samopozrtvovaniji od svih i tvoj udio u dobru je najveci. Da nam Bog ne uskrati nagradu za naše muke i da nas ne prezre nakon što si ti otišao.
Kunem se Bogom da je zivot tvoj bio kljuc dobra svakog i brava na zlu svakom. Smrt tvoja otkljucala je zlo, a zakljucala dobro. Da su te ljudi prihvatili s nebesa i Zemlje bi im stizale blagodati, ali su oni svijetu ovome dali prednost nad buducim."


I zaista, ljudi su izabrali ovaj svijet i suprotstavili se 'Alijevoj pravednosti. Naposlijetku, ruka oholosti i zaostalosti izvukla se iz skuta takvog naroda i ubila 'Alija.

'Ali, mir neka je s njim, bez premca je što se tice posjedovanja prijatelja i onih koji su ga voljeli. To su bili oni koji su gubili glavu zbog ljubavi prema njemu. Blistave i zadivljujuce price o njima su najponosnije stranice historije islama. Zlocinacke ruke prezrenih kao što su Zejd ibn Ebih i njegov sin Abdullah, Hadzdzadz ibn Jusuf i Mutevekkil i iznad svih njih Muavija ibn ebi Sufjan uprljane su krvlju ovih odlicnika ljudskosti sve do lakata.


Kako je 'Ali stekao neprijatelje

Svoju raspravu o ovoj temi ogranicit cemo na period 'Alijevog hilafeta, koji je trajao nešto više od cetiri godine. Svo to vrijeme 'Ali je bio dvojaka licnost, u smislu da je jedne privlacio, a druge odbijao od sebe. Od samog pocetka islamske ere mi vidimo grupu ljudi okupljenih oko 'Alija i grupu kojima se on baš nije svidjao.

Medjutim, period 'Alijevog hilafeta i vrijeme po njegovoj smrti, dakle, period 'Alijevog izlaska na pozornicu historije, doba je kada se najjasnije ispoljava ova kontraverza oko 'Alijeve licnosti. Privlacno ili odbojno djelovanje 'Alijeve licnosti na druge nije se tako jasno uocavalo prije njegovog preuzimanja hilafeta iz prostog razloga što je njegov dodir, odnosno odnos sa zajednicom, bio slabiji.

'Ali je stvarao sebi neprijatelje i mnogi su bili nezadovoljni njime. Medjutim, to je samo još jedna od odlika njegove licnosti. Svaki principijelan i zustar covjek, narocito revolucionar koji nastoji da ostvari svoje svete ciljeve, dakle, onaj na koga se odnose Allahove rijeci: "...oni ce se na Allahovom putu boriti i nece se nicijeg prijekora bojati." (Kur'an 5: 54) svakako stvara neprijatelje i mnogi su nezadovoljni njime. Dakle, 'Alijevi neprijatelji, i u njegovo doba, ali i danas, ako nisu mnogobrojniji od njegovih prijatelja, sigurno nisu malobrojniji. Da 'Alijeva licnost danas nije predstavljena pogrešno i da se ona prezentuje onakvom kakva je doista bila, mnogi od onih koji tvrde za sebe da su naklonjeni 'Aliju svrstali bi se u red njegovih neprijatelja.

Boziji Poslanik poslao je armiju na celu sa 'Alijem prema Jemenu. Po svom povratku 'Ali je krenuo u Mekku da posjeti Poslanika. Kada su stigli u blizinu Mekke postavio je jednog od saboraca na svoje mjesto, a sam je pozurio da podnese Poslaniku izvještaj o pohodu. Covjek koga je postavio da ga zamjenjuje podjelio je vojnicima odjecu koju je 'Ali stekao kao ratni plijen, zeleci da u novoj odjeci udje u Mekku. Kada je 'Ali to vidio, najoštrije je osudio taj postupak, jer nijedna odluka o toj odjeci nije trebala biti donesena,a da je ne odobri Boziji Poslanik. Zato je 'Ali ovakav postupak ocijenio kao uzurpaciju Bejtu-l-mala, odnosno korištenje zajednickom imovinom muslimana bez dopuštenja Vodje. 'Ali je naredio da vojnici skinu odjecu i odloze je na posebno mjesto da bi Boziji Poslanik odlucio šta da se ucini s njom. Njegovi vojnici su bili oneraspolozeni zbog takve odluke, pa su se prvom prilikom pozalili Bozijem Poslaniku na 'Alijevu strogocu po ovom pitanju. Boziji Poslanik je na to odgovorio: "O ljudi, ne prigovarajte 'Aliju. Kunem se Bogom da je on još oštriji na Bozijem putu nego što mu vi mozete prigovoriti."

'Ali se na Bozijem putu zaista nije osvrtao ni na koga i ukoliko bi pokazao obzirnost prema nekome onda bi to sigurno bilo radi Boga Uzvišenog. Svakako, takav pristup stvara neprijatelje i vrijedja pohlepne i castoljubive duše. Nijedan od ashaba Bozijeg Poslanika nije imao vjerne prijatelje poput 'Alija, ali ni okrutnije i opasnije neprijatelje nego što ih je on imao. Bio je covjek kome su neprijatelji napali cak i mrtvo tijelo. On sam znao je za tu mrznju, pa je stoga oporucio da se tajno sahrani i da mjesto njegovog kabura bude nepoznato svima osim njegovim potomcima. Tek jedno stoljece nakon toga, dakle nakon što su zbacene emevije kada više nije bilo traga haridzijama, kada je smanjen broj neprijateljskih frakcija, imam Sadiq objelodanio je gdje se nalazi kabur hazreti 'Alija.


Nakisini, Qasitini i Mariqini

'Ali je za vrijeme svoga hilafeta odbio od sebe tri grupe ljudi i štaviše vodio je i ratove protiv njih.
Prvu grupu cine oni protiv kojih se borio u bici na Dzemalu, a koje je on sam nazvao Nakisin (oni koji krše datu prisegu).
Druga grupa su ljudi protiv kojih se 'Ali borio u bici na Sifinu i koje je nazvao Qasitinima (oni koji su zastranili).
Treca grupa su haridzije protiv kojih se 'Ali borio u bici na Nehravanu i koje je nazvao Mariqin (oni koji ne poznaju zbilju vjere)

Tim imenima ove ljude nazvao je Boziji Poslanik rekavši još prije 'Aliju: "Nakon mene borit ceš se protiv Nakisina, Qasitina i Mariqina."

Sam 'Ali o tome kaze sljedece: "Kada uzeh uzde vodjstva drzavnog, jedna se stranka odcijepi, druga posta neposlušna, dok ostatak zapoce djelovati nezakonito..."

Nakisini su po svom mentalitetu bili materijalisti, pohlepni ljudi i zagovornici predrasuda. 'Alijevi govori o pravdi i jednakosti ticu se uglavnom ove grupe.

Qasitini su medjutim bili više politicki orjentiranog karaktera. Nastojali su da preuzmu vlast i sruše temelje 'Alijeve vladavine. Neki su cak savjetovali 'Alija da napravi kompromis sa njima i da im prepusti odredjeni dio vlasti. On, medjutim, to nije prihvatio. Bio je spreman da se bori protiv nepravde, a ne da je ovjeri svojim potpisom. Muavija i tipovi poput njega bili su oštro suprotstavljeni 'Alijevoj vlasti. Oni su ustvari htjeli prigrabiti hilafet za sebe, tako da je 'Alijev rat protiv njih bio rat protiv licemjerstva i dvolicnjaštva.

Marikini su bili treca grupa koji su se karakterizirali jakim fanatizmom, sirovim pristupom vjeri i opasnim neznanjem. 'Ali je za sve tri ove grupe bio osoba koju nisu podnosili, niti je on sam mogao prihvatiti bilo kakav kompromis sa njima.
Jedna od najjasnijih manifestacija potpunosti 'Alijeve licnosti ogleda se baš u ovom njegovom suprotstavljanju razlicitim grupama i frakcijama sa kojima se suocavao i borio se protiv njih. Nekada vidimo 'Alija kako se bori protiv ljudi predanih novcu i ovome svijetu, drugi put ga srecemo u borbi protiv profesionalnih i licemjernih politicara, a treci put ga posmatramo u borbi protiv ljudi koji neispravno shvataju vjeru i time cine svetogrdje.

Našu raspravu cemo sada usmjeriti na posljednju grupu 'Alijevih neprijatelja, dakle haridzije.
Mada oni zvanicno više ne postoje, samo podsjecanje ne njih i historiju njihovog pokreta moze biti jako poucno. Njihov nacin razmišljanja uhvatio je korjena medju nekim muslimanima kroz svih ovih proteklih cetrnaest stoljeca, pa tako iako su haridzije zvanicno nestale sa scene, još uvijek se mogu smatrati opasnom preprekom napretku i razvoju muslimana.


Pojava haridzija

Termin haridzije bismo mogli prevesti i kao ustanici ili pobunjenici. Njihova pojava veze se za period 'Alijeve vladavine, odnosno konkretno posljedica je arbitraze u bici na Sifinu.

Zadnjeg dana borbe bitka na Sifinu okrenula se u 'Alijevu korist pa je Muavija u dogovoru sa `Amrom ibn `Asom dogovorio lukavu strategiju. Shvatio je da svi njegovi napori nisu urodili plodom i da ga od poraza dijeli tek jedan korak, te da je izazivanje smutnje jedini nacin da se spasi. Naredio je svojim vojnicima da na koplja izvjese Kur'ane i kazu svojim protivnicima: "I mi smo ljudi vaše kible i Kur'ana, pa neka nam zato Kur´an sudi."

Ova inicijativa medjutim nije bila ništa novo. 'Ali je to predlagao još prije pocetka sukoba, ali se oni tada nisu slagali s njim, kao što se nisu slagali ni sada, ali im je to ovaj put trebalo posluziti kao spas od sigurnog poraza.

'Ali je na to povikao: "Napadnite ih, jer oni koriste stranice Kur´ana kao sredstvo spletke. Oni se zele zaštititi rijecima Kur´ana, a potom nastaviti sa svojim postupcima koji su suprotstavljeni Kur´anu. Papir i korice Kur´ana u usporedbi s njegovom zbiljom nemaju nikakvu vrijednost. Ja sam zbilja istinska manifestacija Kur´ana. Oni se stranicama i tekstom Kur´ana koriste kao izgovorom da bi uništili njegovu zbilju i smisao."

Brojna grupa neznalica i neukih osoba se na to uskomeša i rekoše: "Šta to 'Ali prica? Trazi od nas da ratujemo protiv Kur'ana. Mi se borimo za ozivljavanje Kur´ana, a zašto ratovati sada kada su se i oni pokorili Kur'anu."

'Ali im na to odgovara:
"Ja takodjer trazim od vas da ratujete zbog Kur'ana. Ovi, medjutim, nemaju ništa s njim i Kur'anske rijeci koriste kao sredstvo kojim ce spasiti svoje zivote."

U fikhskim propisima, na mjestu gdje se govori o propisima dzihada, tretira se i slucaj pokrivanja nevjernika muslimanima. Radi se ustvari o tome da neprijatelji islama u ratu protiv muslimana koriste prethodno zarobljene muslimane kao zivi štit, tako da je muslimanska vojska pri sukobu sa nevjernicima prisiljena eliminisati i svoju bracu muslimane. Prema fikhskim propisima, ubijanje muslimana u ovakvom slucaju, dakle, radi zaštite vitalnih interesa islama i spasa zivota muslimanske vecine, dozvoljeno je. I ovi muslimani u zivom štitu su u ovom slucaju vojnici islama i smatraju se šehidima na Bozijem putu. Ipak, krvarina za njih mora biti isplacena njihovim zivim rodjacima, i to novcem iz kase islamske drzave.

Ovo naravno nije iskljucivo osobitost islamskog zakona. Gotovo isti zakon postoji i u medjunarodnim pravilima i regulativama rata, gdje se jasno kaze da ukoliko jedna strana koristi u ratnim dejstvima zarobljenike druge strane, ova napadnuta strana moze radi suzbijanja napada ubijati vlastite ljude. U slucaju kada zivi primjer muslimana kaze: "Napadnite, jer od toga zavisi pobjeda islama i ne obracajte paznju na stranice Kur'ana koje su istakli na koplja", treba tako uciniti.

Stranice i korice Kur'ana poštovane su radi onog sadrzaja koji je u njima. Kada se vodi rat za sadrzinu Kur'ana, mora se obratiti paznja na one koji se njegovim listovima sluze kao sredstvom kojim ce zatrijeti njegovu sadrzinu.
Medjutim, neuki i neobaviješteni ljudi kao da su navukli crn zastor na svoje oci i kao da su sami sebi zastrli istinu. Oni rekoše: "Pored toga što necemo ratovati protiv Kur'ana, mi cemo se boriti protiv onih koji ratuju protiv njega."

Do konacne 'Alijeve pobjede nad Muavijom bilo je još potrebno manje od sat vremena. Malik Aštar, hrabri i odani 'Alijev oficir, vec je bio krenuo ka samom Muavijinom štabu, cime bi ocistio i posljednju prepreku na putu islama. 'Ali mu tada posla poruku u kojoj je stajalo: "Zaustavi borbu ivrati se do mene."

On odgovara 'Aliju kao mu je potrebno samo još malo vremena da zvrši borbu i uništi neprijatelja. Medjutim, haridzije su izvukli svoje maceve i trazili od 'Alija da naredi Maliku Aštaru da se vrati. Malik se najzad povukao, a neprijatelji su likovali jer se njihova strategija pokazala uspješnom.

Borbe su tako prekinute, da bi se konacna presuda mogla prepustiti Kur´anu.

Oformljeno je arbitrazno vijece, tako da su njegovi clanovi odabrani iz redova obiju zaracenih strana trebali na osnovu Kur'ana i Sunneta iznaci rješenje sukoba i privesti nasilje kraju, ili mozda nastaviti sukob i produbiti suprotstavljenost.

'Ali je zatrazio da Muavijin tabor prvi odredi svoga arbitra, da bi on potom odredio svog. Muavijina strana je bez ikakve dvojbe i oklijevanja odabrala `Amra ibn `Asa za svoga predstavnika. 'Ali je sa svoje strane predlozio Abdullaha ibn `Abbasa, covjeka vicnog politici, ili odanog i pronicivog vjernika Malika Aštara. Medjutim, maloumnici u njegovim redovima koji su se obazirali na plemensku srodnost odabrali su naposlijetku Ebu Musaa koji nije bio u dobrim odnosima s 'Alijem, a koji je uz to bio nesposoban covjek.
Koliko god da su 'Ali i njegovi prijatelji nastojali da objasne ovim ljudima da Ebu Musa nije covjek dostojan te zadace, oni nisu htjeli prihvatiti nikoga drugog. Stoga im 'Ali prepusti da cine što god ih je volja u vezi s izborom predstavnika. Naposlijetku, Ebu Musa je poslan na presudjivanje kao predstavnik 'Alija i njegovih pomagaca.
Nakon višemjesecnog savjetovanja, `Amr `As predlozi Ebu Musau: "Zarad mira medju muslimanima bolje je da halifa ne bude ni 'Ali ni Muavija. Izaberimo zato nekog treceg, a nema nikog prikladnijeg za to od tvoga zeta Abdulaha ibn Omera."
Ebu Musa se slozi i upita šta je u tom slucaju njegova duznost. `Amr mu onda rece: "Ti trebaš ukloniti 'Alija, a ja cu isto uciniti s Muavijom. Potom ce muslimani odabrati dostojnu osobu, a to je zasigurno Abdullah ibn Omer. Tako ce korijeni smutnje biti uništeni."
Pošto su postigli ovakav dogovor, odluciše da sazovu muslimane i saopšte im svoje zakljucke.
Nakon što se ljudi okupiše, Ebu Musa se okrenu `Amru `Asu i zatrazi od njega da se popne na govornicu i iznese svoj stav. `Amr `As, medjutim, na to odgovori: "Ja?! Ti si covjek bijele brade i jedan od ashaba Bozijeg Poslanika. Gluho bilo da ja sebi dopustim da govorim prije tebe."

Na to Ebu Musa ustade i izadje za govornicu. Svima prisutnim srca poceše brze kucati, oci im se zacakliše i stade im dah u grudima. Uzbudjeno su išcekivali šta ce se desiti.
Ebu Musa zapoce: "Nakon što se posavjetovasmo o tome šta uciniti za boljitak ummeta, zakljucili smo da nam ne trebaju ni 'Ali ni Muavija. Ostalo je na samim muslimanima da izaberu onoga koga hoce."
Na to skide prsten sa svoje desne ruke i rece: "Kao što skidoh ovaj prsten sa svoje ruke, tako skidoh 'Alija s mjesta halife."

Potom za govornicu izadje 'Amr 'As i rece: "Culi ste ono što je rekao Ebu Musa i culi ste kako je oduzeo 'Aliju hilafet. Ja 'Alija takodjer skidam s mjesta halife kao što je to ucinio i Ebu Musa."
Na to skide prsten sa desne ruke, pa ga prebaci na lijevu rekavši: Postavljam Muaviju na mjesto halife, kao što sam postavio ovaj prsten." Pošto to rece, sidje s govornice.

Medju prisutnima nasta komešanje. Ljudi poceše napadati Ebu Musaa, a neki ga cak poceše i udarati bicevima. On pobjeze u Mekku, a 'Amr 'As ode za Damask

Haridzije, koje su ustvari bili uzrocnici ovakve situacije, svojim ocima se uvjeriše u apsurdnost ovakve arbitraze i shvatiše svoju grešku. Medjutim, nisu shvatali svoju osnovnu zabludu. Oni nisu rekli da su pogriješili zato što su naivno prihvatili Muavijin i 'Amrov plan te bez razloga zaustavili rat, niti su prihvatali da su pogriješili pri odabiru svoga predstavnika, odredivši Ebu Musaa za takmaca 'Amr ibn 'Asu.
Umjesto toga oni su rekli: "Pogriješili smo što smo odredili dva covjeka da presudjuju u pitanjima Bozije vjere. Time smo ucinili širk i nevjerstvo, jer je sudac iskljucivo Bog, a to nije ljudski posao."
Potom odoše 'Aliju i rekoše mu:
"Mi nismo ispravno razumijevali i odredili smo covjeka za suca. Time smo nevjernici postali i mi i ti. Mi smo se pokajali, pa se pokaj i ti. U suprotnom, nesreca bi se mogla ponoviti."
'Ali im na to rece: "Pokajanje je u svakom slucaju dobro. Kajemo se uvijek za svaki svoj grijeh."
Oni, medjutim, time nisu bili zadovoljni, pa uzvratiše: "Time nas nisi zadovoljio. Trebaš priznati da je arbitraza bila grijeh, pa se pokaj zbog tog grijeha."

'Ali im odgovori kako on nije bio taj koji je trazio arbitrazu, nego da su oni bili ti koji su se slozili s Muavijinim prijedlogom ciji su rezultat na kraju vidjeli. Sem toga, kako se moze smatrati grijehom nešto što je islam ozakonio, ili kako priznati grijeh koji se nije pocinio.

Od tada, haridzije pocinju djelovati kao vjerska frakcija. Ispocetka se ovdje radilo tek o jednoj buntovnickoj grupi, pa su otuda i nazvani haridzijama. Medjutim, oni su postepeno ustrojili principe svoga ucenja. Tako ova u pocetku politicka grupacija postepeno izrasta u jednu vjersku sljedbu. Haridzije su kasnije razvile jaku propagandnu djelatnost radi širenja svoga ucenja. Malo po malo, došli su i do zakljucka kako su otkrili korijen izopacenosti islamskog svijeta. Tvrdili su da su, i Osman, i 'Ali, i Muavija bili u krivu i pocinili grijeh. Svojom duznošcu smatrali su iskorjenjivanje opacina koje su se zbog ovih greški javile medju muslimanima. Kao osnovni princip svog ucenja uzeli su islamsku duznost pozivanja na dobro i odvracanje od zla.

Medjutim, za razliku od onoga kako su ga haridzije poimale, princip "pozivanja na dobro i odvracanje od zla" uvjetovan je dvjema stvarima.
Prva od njih je postojanje temeljitog i poimateljskog uvida u vjeru, kao što je to jasno iz brojnih Poslanikovih predaja. Ukoliko ovaj uvjet ne bude ispunjen, šteta ce sigurno biti veca od koristi. Temeljit uvid u pravilan nacin djelovanja ovisi o dva uvjeta koji se u islamskoj juristici nazivaju "ihtimal-i-tasir" i "ademu terettubi mufsidihi", dakle, postojanja vjerovatnoce da ce se ostvariti neki utjecaj i nepostojanja mogucnosti da se stvori smutnja. Jasno je da je ova duznost blisko povezana s logikom.
Znaci, duznost je naredjivati dobro i odvracati od zla ondje gdje postoji mogucnost da se ostvari efekat. Kako se ovaj princip moze smatrati obaveznim u slucajevima kada je izvjesno da se nece poluciti nikakakav rezultat?!
Smisao ovg principa jeste popravljanje nekog trenutnog stanja i situacije. Dakle, on mora biti upotrebljen ondje gdje se sigurno da njegova primjena nece još više pogoršati situaciju. Otuda je jasno da je za njegovu primjenu nuzno temeljito shvatanje pravilnog postupanja. Covjek koji ga ne posjeduje nece moci procijeniti da li ce kao rezultat njegovog djelovanja mozda nastati još vece zlo.

Što se tice ostalih vjerskih duznosti, niti za jednu od njih nije receno da je uvjet za njeno obavljanje obavezno proizvodjenje dobrog rezultata. Premda svaka vjerska duznost nosi u sebi korist, nije nuzno da ljudi spoznaju korist od nje da bi je poceli obavljati.
Za namaz se, naprimjer, nigdje ne kaze da ga treba obavjati samo ako se osjeti njegov pozitivan utjecaj, a da u suprotnom nije obavezan. Isto tako, ni za post nije receno da ga treba obavljati samo ako je korist od njega ocita (premda je za post receno da ga se prekine ako postoji mogucnost štete).

Slicno tome, ni za hadz, zekjat ili dzihad ne postoje ovakva uslovljavanja. Ona dakle, postoji samo u slucaju principa pozivanja na dobro i odvracanja od zla. Samo u ovom slucaju nuzno je da se onaj ko zeli da djeluje zamisli nad vjerovatnocom krajnjeg rezultata i procijeni da li ce njegovo djelovanje biti u interesu islama i muslimana ili ne.

Ovaj uvjet, dakle, neophodnost poznavanja krajnjeg rezultata, u smislu kako smo to vec pojasnili, prihvataju svi islamski pravci, osim haridzija. Zbog svoje nefleksibilnosti, okoštalosti i fanatizma, oni drze da je naredjivanje dobra i odvracanje od zla bezuvjetna vjerska duznost. Prema njihovom mišljenju, nije potrebno uopšte razmišljati o eventualnim posljedicama djelovanja ove vrste. Zbog ovakvog svog stava oni se i jesu ustali protiv 'Alija, znajuci da ce biti ubijeni.

Haridzije nisu posjedovale ispravno poimanje vjere niti je njihovo djelovanje bilo razborito. Bili su to neuki ljudi koji su bili uskraceni za istinsko znanje. Štaviše, oni su poricali nuznost poznavanja smisla djelovanja, jer su navedeni islamski princip drzali strogom duznošcu koja se mora slijepo izvršavati.


Osnove haridzijskog uvjerenja

Kao temelje haridzizma moglo bi se navesti nekoliko stvari:

1. - Drzanje 'Alija, Osmana, Muavije, ucesnika bitke na Dzemalu, i svih onih koji su prihvatili arbitrazu, izuzev onih koji su se nakon toga pokajali, nevjernicima.

2. - Drzanje nevjernicima svih onih koji nisu krivovjernicima smatrali 'Alija, Osmana i ostale koje smo naprijed spomenuli.

3. - Vjera nije samo ubjedjenje srca nego je dio vjere i postupanje po naredbama i odustajanje od zabranjenog. Vjera je slozena od uvjerenja i djelovanja.

4. - Bezuslovna obaveza ustanka protiv vladara, nasilnika i tlacitelja. Haridzije su smatrale da pozivanje na dobro, a odvracanje od zla nije nicim uvjetovano i da je to Bozija zapovijed koja se bez izuzetka uvijek i svugdje mora vršiti.

Sukladno ovakvim stavovima oni su svoj odnos prema ljudima temeljili na stavu da su svi ljudi na zemlji nevjernici cija je krv dozvoljena i da su svi osudjeni na Vatru, izuzev ako se ne priklone njihovim stavovima.


Stav haridzija o hilafetu

Jedina ideja haridzija koju današnji reformisti religije ocjenjuju pozitivno jeste njihov stav o hilafetu. Njihova ideja hilafeta bila je jedna demokratska vizija. Smatrali su da se halifa mora birati na slobodnim izborima, a da je najprikladnija osoba za taj polozaj covjek ispravnog vjerovanja i visokog stepena poboznosti, pa bio on od Kurejšija ili ne, bio iz cuvenog ili iz manje vrijednog plemena, bio Arapin ili nearapin.

Ukoliko nakon što bude izabran i polozi mu se prisega, halifa skrene u pravcu koji je suprotan interesima muslimanske zajednice, on treba da bude svrgnut sa tog polozaja, a u slucaju da ne prihvati takvu odluku, duznost se boriti protiv njega sve dok ne bude ubijen.

Haridzijski stav o hilafetu suprotstavljen je ši´itskom koji smatra da je hilafet Bozija odredba, odnosno da je halifa Bogom odredjena osoba.

Haridzijski stav razlicit je i od sunitskog, sukladno kome halifa moze biti iskljucivo od Kurejšija i suniti se cvrsto drze ovog principa.
Ocigledno je da haridzijska teorija o hilafetu nije nastala skupa sa ovim pokretom. Poznata nam je njihova cuvena parola iz vremena borbi protiv 'Alija -"Presuda pripada samo Bogu"-

Iz Nehdzu-l-belage se takodjer da zakljuciti da je prvobitni haridzijski stav bio da društvo nema nikakve potrebe za vodjom niti vlašcu, nego da se ljudi po vlastitom nahodjenju trebaju drzati Bozije Knjige.

Haridzije su inace Ebu Bekra i Omera drzali ispravnim halifama, smatrajuci da su njih dvojica izabrani na pravedan nacin i da su se legalno domogli hilafeta. Izbor Osmana i 'Alija za halife smatrali su takodjer ispravnim, s tim što su prigovarali da je Osman krajem šeste godine svoga hilafeta napustio svoj dotadašnji pravac i zanemario interese muslimana. Iz tog razloga trebalo ga je ukloniti s mjesta halife, a s obzirom da je on nastavio na pogrešan nacin obavljati tu funkciju, ubijen je kao nevjernik, a ubiti ga je bila vjerska duznost.

Što se pak 'Alija tice buduci da je prihvatio arbitrazu i nije se nakon toga pokajao i on je nevjernik cije je ubistvo vjerska duznost. Tako su oni opovrgavali Osmanov hilafet od sedme godine njegovog obavljanja ove duznosti, kao i 'Alijev od doba arbitraze sa Muavijom. Što se tice narednih halifa, haridzije su ih prezirale i bili su u stalnom sukobu s njima.


Nestanak haridzija

Ova grupa nastala je krajem cetvrte decenije prvog hidzretskog stoljeca, kao posljedica opasnih zabluda, i nije postojala duze od stoljeca i pol. Zbog svoje nerazboritosti i drskosti bili su proganjani od strane halifa, tako da je ta grupacija s vremenom išcezavala, da bi pocetkom vladavine Abbasida bila potpuno uništena. Njihova opora logika lišena svake duhovnosti, kao i njihovo sirovo ponašanje, neusaglašenost njihovih stavova sa stvarnim zivotom, i naposlijetku njihova zestina (koja je ukidala i odbacivala princip teqijje cak i u njegovom najblazem znacenju), doveli su ih do uništenja i nestanka.

Haridzijska škola i nije bila škola koja bi mogla opstati, ali je iza sebe ipak ostavljala izvjesni utjecaj. Ucenja i stavovi haridzija utjecali su na razlicite druge sljedbe u islamu, tako da "Nahravanije" i danas postoje u znatnom broju i kao i u 'Alijevo doba najopasniji su neprijatelji islama, neprijatelji koji ga napadaju iznutra. Kao što je uvijek bilo i bit ce Muavija i `Amra ibn `Asaa, oni ce se uvijek i koristiti u pogodnim trenucima postojanjem haridzija, pa cak iako ih drze svojim neprijateljima.


Slogan ili duh?

Govoriti danas o haridzijama kao vjerskoj sljedbi ne bi bilo uputno, pošto takva sljedba danas zvanicno nije prisutna. Ipak, rasprava o haridzijama i nacinu njihovog razmišljanja i djelovanja izuzetno je poucna i za društvo našeg doba, pošto koliko god da je haridzijska sljedba institucionalno nestala, ona svojim duhom još uvijek nije mrtva. Duh haridzizma reinkarnirao se u tijelima mnogih od nas.

Bilo bi uputno napraviti jedan kraci uvod u vezi s ovim. Moguce je da neke sekte gledano sa aspekta njihovih slogana mogu izumrijeti, ali da nihov duh nastavi zivjeti. I obratno, neki pravac moze zivjeti što se tice slogana, ali biti mrtav duhom. Isto tako, moguce je da osobe budu smatrani sljedbenicima ili pristašama nekog ucenja, ali da mu po svome duhu ne pripadaju, kao što je moguce da neko duhom pripada odredjenom ucenju, ali da se zvanicno ne smatra njegovim sljedbenikom.

Naprimjer, kao što svi znamo, odmah poslije smrti Bozijeg Poslanika, muslimani su se podijelili na dva pravca - sunitski i Ši´itski. Suniti se drze jednog odredjenog okvira vjerovanja, a Ši´iti drugog.
Ši´iti smatraju da hilafet poslije Bozijeg Poslanika pripada 'Aliju i da je Poslanik po Bozijoj naredbi odredio 'Alija za halifu i svoga nasljednika. To je dakle, specificni polozaj koji pripada 'Aliju nakon Poslanika.
Suniti smatraju da islam s gledišta pravila i zakona o izboru halife nije predvidio ništa posebno. Oni drze da je biranje vodje i nacin tog biranja prepušten samim ljudima.
Ši´iti kritikuju mnoge Poslanikove ashabe koji se obicno smtraju velikim i istaknutim ljudima. Suniti s druge strane su u vezi s tim pitanjem potpuno drugaciji od Ši´ita. Oni svakoga ko se naziva ashabom poštuju jednom zacudjujucom poniznošcu. Smatraju da su svi Poslanikovi ashabi bili pravedni i ispravni.
Temelj Ši´izma jeste kritika, preispitivanje i protest, nekada bi se cak moglo reci i trazenje dlake u jajetu.
Osnov sunizma jeste podnošenje, strpljivost u teškocama i stav "Akobogda, to je bila macka"

U doba u kojem mi zivimo dovoljno je da neko kaze kako smatra da je 'Ali trebao biti halifa nakon Bozijeg Poslanika, pa da odmah bude proglašen Ši´itom. Ništa drugo se ne zahtijeva od njega. Smatra ga se Ši´itom, ma kakav da je njegov duh i njegov nacin razmišljanja.

Medjutim, ako se vratimo u osvit islama uocit cemo jedan poseban mentalitet, mentalitet koji je bio Ši´itski. Smao takav mentalitet mogao je u potpunosti prihvatiti Poslanikovu oporuku u vezi s 'Alijem, a da pri tom ne padne ni u kakvu sumnju niti bude bilo cime poljuljan. Takvom mentalitetu i nacinu razmišljanja suprotstavljen je jedan drugi mentalitet i nacin razmišljanja. To je onaj koji je pored potpune vjere u Bozijeg Poslanika ignorisao njegovu oporuku, trazeci neku vrstu opravdanja, objašnjenja ili drugacijeg tumacenja.

I doista, raskol u islamu nastaje ovdje. Onda kada jedna grupa, koja je svakako bila izrazito vecinska, posmatra samo spoljašnje, pri cemu im vid ne dopire daleko niti duboko, tako da oni ne uvidjaju unutrašnje, odnosno, zbilju stvari. Gledali su samo u spoljašnje i rezonovali na osnovu njega.
Govorili su: "Veliki Poslanikovi ashabi i utemeljitelji vjere zauzeli su jedan pravac, i ne moze se reci da su oni pogriješili."
Ona manjinska grupa odgovarala je na to: "Mi poštujemo covjeka onoliko koliko on poštuje Istinu. Mi nemamo poštovanja prema onima koji su medju prvima prihvatili islam, onda kada vidimo da se njihovim rukama urušavaju principi islama. Mi smo pristalice principa, a ne pristalice osoba." Ši´izam je utemeljen na ovakvom mentalitetu.

Ako se osvrnemo na historiju islama i u njoj na licnosti poput Selmana Farsija, Ebu Zera Gaffarija, Miqdada Kindija, `Ammara Jasira i slicnih, sigurno cemo se upitati: Šta je bilo to što ih je tjeralo da istupe iz vecine i stanu uz 'Alija. Ustanovit cemo da su to bili principijelni ljudi i ljudi koji su znali šta su to ispravni principi. Bili su vjernici, ali oni koji razumijevaju vjeru.
Govorili su: "Mi ne smijemo dopustiti da drugi misle za nas, niti dopustiti da mi griješimo zbog toga što griješe drugi."
I zaista njihov duh bio je duh kojim su vladali principi i istina, a ne bilo koja licnost.

Jedan od 'Alijevih prijatelja u bici na Dzemalu zapao je u sumnju i malodušnost. Zbunjivale su ga dvije strane. Na jednoj strani vidio je 'Alija i velikane islama koji su uz njega isukali svoje maceve, a na drugoj, zenu Casnoga Poslanika, Aišu, jednu od onih za koje se u Kur´anu kaze da su vjernicima poput majki njihovih. Uz Aišu gleda Talhu, jednoga od prvih koji su primili islam, covjeka blistave prošlosti i vještog iskusnog borca iz ratova koji su muslimani do tada vodili. Uz njega je i Zubejr, cija je prošlost cak i blistavija od Talhine, jedan je od onih koji su se na dan Saqife bili okupili u 'Alijevoj kuci.

Onaj covjek je, dakle, bio zbunjen. Pitao se cemu sve to. 'Ali, Talha i Zubejr su utemeljitelji islama, njegovi odlicnici i snazne tvrdjave. Koji od njih je blizi istini? Šta ciniti u ovakvoj situaciji? I zaista, ovog covjeka se ne moze kriviti za njegovu zbunjenost. Da se bilo ko od nas našao u takvim uvjetima u kojima je bio on, bio bi zasljepljen prošlošcu i ugledom Talhe i Zubejra.

Kada danas usporedimo 'Alija, `Ammara, `Uvejsa Karanija i ostale sa Aišom, Talhom i Zubejrom, ne zapadamo ni u kakvu sumnju. To stoga što ovu drugu grupu drzimo izdajnicima, cije je izdajstvo ocito, i cini nam se da je bilo citljivo sa njihovih lica. Medjutim, da smo zivjeli u to vrijeme i bili izbliza upoznati s njihovom prošlošcu, da smo ih izbliza poznavali, vjerovatno bismo i sami zapali u slicnu sumnju.

To što danas znamo da je prva grupa bila uz istinu, dok je druga skrenula u zabludu, jeste zbog toga što smo upoznali 'Alija i Ammara s jedne i Zubejra, Talhu i Aišu s druge strane kroz protok historije i poznavanje cinjenica. Stoga smo danas u situaciji da pravilno prosudjujemo. Cak i ako nismo ljudi koji se posebno zanimaju za proucavanje historije, ipak smo od djetinjstva upoznati s ovakvim cinjenicnim stanjem. Medjutim, u vrijeme samih ovih dešavanja na ljude nije utjecao nijedan od ova dva faktora.

U svakom slucaju, onaj covjek prišao je zbunjen Vodji vjernika i upitao:
"Zar je moguce da se Talha, Zubejr i Aiša okupe oko zablude? Kako mogu pogriješiti ljudi koji su bili drugovi Poslanikovi? Zar je moguce da oni skrenu na put neistine?

U svome odgovoru 'Ali govori ono zašto Taha Husein, egipatski knjizevnik i ucenjak, kaze da nikada ništa jace i uzvišenije od toga nije ni kazano. Nakon što je Objava okoncana i nakon što se prestala spuštati Nebeska Poslanica, nisu se cule ovako velike rijeci.

'Ali dakle ovako odgovara onom covjeku:
Ti si prevaren i istina je za tebe postala zabluda. Ispravno i neispravno ne vaze se mjerilom licnosti. Nije ispravno da prvo prosudjuješ osobe, a da onda na osnovu toga prosudjuješ šta je pravo, a šta krivo. Ispravno i krivo su ono što treba biti mjera pri prosudjivanju o licnostima."

Covjek mora biti upucen u to šta je ispravno, a šta krivo, a ne mora poznavati neku osobu. Nikada se neka licnost, bila ona više ili manje poznata, ne moze uzeti kao neko preci od istine. Ako je njeno ponašanje sukladno istini, treba je prihvatiti, u suprotnom nipošto ne.
'Ali ovdje kao kriterij istine postavlja istinu samu. Duh Ši´izma je baš to. Ši´itski pravac uistinu rodjen je iz jednog posebnog pogleda koji daje vaznost islamskim principima, a ne licnostima. Stoga su Ši´iti prvi kriticari i protivnici politeizma.

Nakon Poslanikove smrti 'Ali je tridesetrogodišnji mladic oko koga je okupljeno tako malo ljudi da se mogu na prste pobrojati. Nasuprot njega je šesdesetogodišnji covjek koga podrzava vecina. Logika te vecine jeste kako je to put prethodnika koji ne mogu pogriješiti i kako se zato treba drzati tog puta. Logika one manjine, pak, je da samo Istina ne moze biti u krivu i da predvodnici trebaju uskladiti sebe sa njom. Iz ovoga je jasno koliko je mnogo onih koji stoje iza Ši´itskog slogana, ali njihov duh nije duh Ši´izma.

Pravac i duh Ši´izma jeste odredjivanje Istine i zastranjenja. Jedan od najvecih njegovih efekata je izazivanje naklonosti ili odbojnosti. I to ne bilo kakve naklonosti ili odbojnosti - vec smo rekli da covjek moze biti naklonjen neispravnosti, zlu i opacini ili da moze imati odbojnost prema istini i ljudskim vrlinama. Treba biti privlacan ili odobojan poput 'Alija. Znaci šia mora biti kopija 'Alijevog karaktera, odnosno mora ostvariti ove dvije vrste utjecaja.

Sav ovaj uvod bio je zbog toga da bismo shvatili kako je moguce da neko ucenje bude mrtvo, ali da njegov duh bude ziv, i to medju ljudima koji zvanicno ne pripadaju tom ucenju i koji su mu prema vlastitom tvrdjenju suprotstavljeni. Haridzijsko ucenje danas je mrtvo. Dakle, danas se više niko ne zove imenom haridzija niti zvanicno slijedi ovaj pravac. Medjutim, da li je i duh haridzijskog ucenja mrtav? Da li se mozda taj duh reinkarnirao u nekim drugim ucenjima? Da li je, ne daj Boze, i medju nama, koji za sebe tvrdimo da smo predvodnici u dobru, ovaj duh prisutan?

Ova pitanja treba razmotriti odvojeno. Ukoliko ispravno upoznamo duh haridzijskog ucenja, moci cemo pruziti odgovor na ova pitanja. Vrijednost rasprave o haridzijama lezi baš u tome. Treba znati zbog cega ih je 'Ali odbijao, odnosno zašto ih nije privukla 'Alijeva licnost.

Sigurno, kao što cemo i kasnije vidjeti, razliciti duhovni elementi utjecali su na formiranje mentaliteta haridzija, tako da oni nisu bili privuceni 'Alijem. U njihvom mentalitetu postojale su i mnoge dobre strane i da nije bilo onih loših elemenata 'Ali bi ih sigurno privukao. Medjutim, tamna strana njihovog mentaliteta bila je toliko izrazena da su se oni svrstali u red 'Alijevih neprijatelja.


'Alijeva demokratija

Vodja vjernika je s haridzijama postupao na najvišoj razini liberalizma i demokratije. On je bio halifa, a oni njegovi podanici. Svako politicko djelovanje bilo mu je dostupno, ali ih on nije zatvarao niti proganjao, pa cak nije ni ukinuo njihov udio u drzavnoj blagajni. Posmatrao ih je kao i sve ostale svoje podanike.

S obzirom da poznajemo 'Alija to nas mnogo ne zacudjuje, ali je sigurno nešto što se u historiji rijetko srece. Haridzije su mogle slobodno propagirati svoje stavove, a 'Ali im se skupa sa svojim drugovima suprotstavljao iznoseci vlastite stavove. Obje strane iznosile su svoje argumente i njima oponirale drugoj strani.
Mozda ovakav stepen slobode nije zabiljezen u historiji covjecanstva. Mozda se nijedna vlast prema svojim oponentima nije ophodila ovako demokratski. Haridzije su dolazile u dzamiju i prekidale 'Alija dok bi govorio. Jednog dana Vodja vjernika je bio na mimberu, kada dodje jedan covjek i nešto ga upita. 'Ali mu smjesta odgovori. Na to jedan od prisutnih haridzija rece: "Bog ga ubio, kako je samo ucen." Prisutni htjedoše da ga izbace, ali ih 'Ali sprijeci, rekavši: "Pa on je uvrijedio samo mene."

Pošto su haridzije 'Alija drzale nevjernikom, nisu htjeli obavljati namaz za njim. Ipak, dolazili su u dzamiju i uznemiravali 'Alija. Kad je jednom priliko 'Ali ustao da obavi namaz, ljudi pristadoše za njim, a haridzija Ibn Kevva prouci glasno ovaj Kur´anski ajet: "A objavljeno je tebi i onima prije tebe: Ako budeš pripisivao Bogu druga, sigurno ce ti propasti prijašnja djela i bit ceš od onih koji su na gubitku." (Kur'an 39:69)
'Ali nije ništa odgovorio s obzirom na ajet: "A kada se uci Kur'an slušajte ga i šutite, da bi vam se On smilovao." (Kur'an 7: 203)
Ucinio je to znajuci da dok imam dzemata uci Kur´an svi klanjaci moraju šutjeti. Nakon što je nekoliko puta ponovio ovaj ajet, zeleci pokvariti 'Alijev namaz, 'Ali je proucio: "Strpi se! Zaista je Bozije obecanje Istina i neka te ne uznemiruju oni koji ne vjeruju." (Kur'an 30:60)
Nakon toga nije više obracao paznju na njega i nastavio je obavljati namaz.


Protest i pobuna haridzija

Haridzije su u pocetku bili mirni i oslanjali su se uglavnom na prigovore i izazivanje rasprava. 'Ali je prema njima postupao onako kako smo vec rekli. Znaci, ni u kom slucaju ih nije uznemiravao niti je cak uskratio njihovo pravo na prihode iz drzavne blagajne. Medjutim, kada su izgubili nadu da ce ih 'Ali poslušati i pokajati se, haridzije su malo po malo postajali sve agresivniji. Naposlijetku, odluciše da izvrše prevrat.

Okupili su se u kuci jednog svog istomišljenika koji je odrzao agresivan i provokativan govor, pozivajuci ih da se podignu u ime pozivanja na dobro i odvracanja od zla. Obratio im se sljedecim rijecima:
"Nakon zahvale Bogu, kunem se Njime da nije primjereno grupi koja vjeruje u Allaha i slijedi Kur´an da joj ovaj svijet bude drazi od naredjivanja dobra i zabranjivanja zla, pa da ne govore istinu, jer ona moze donijeti gubitak i povuci opasnost za sobom. Svako ko pretrpi gubitak na ovom svijetu na Sudnjem Danu ce njegova naknada biti zadovoljstvo Istinitog i vjecni dzennet. Braco, izadjimo iz ovog grada u kome obitavaju nepravedni i krenimo u planine ili druge gradove odakle cemo se moci suprotstaviti ovim izgubljenim novotarima i sprijeciti ih."

Ovim rijecima još je više raspalio njihove ionako uzavrele duhove. Odmah su odlucili da izvrše prevrat. Poceli su ugrozavati sigurnost puteva, odali su se hajdukovanju i zlocinima. Na taj nacin htjeli su oslabiti drzavnu upravu i oboriti vlast.

Od tada ih se više nije moglo pustiti na miru, jer se sada nije radilo samo o propagiranju uvjerenja, nego je u pitanju bila sigurnost zajednice i oruzana pobuna protiv vlasti. Stoga je 'Ali krenuo na njih i na obroncima Nehravana se otvoreno sukobio sa njima. Obratio im se, posavjetovao ih i pruzio im nepobitne dokaze. Potom je zastavu vjere predao u ruke Ebu Ejuba Ensarije, zatrazivši da oni koji pripadaju istinskom vjerovanju stanu pod nju. Od dvanaest hiljada prisutnih, osam hiljada njih su se odvojili od haridzija, dok su preostali i dalje ispoljavali tvrdoglavost. Pretrpjeli su tako tezak poraz da su skoro svi izginuli.


Osobenosti haridzija

Mentalitet haridzija svakako je osobit mentalitet. Oni su bili mješavina lijepog i ruznog, a kao ukupnost to dvoje svrstali su se na stranu 'Alijevih neprijatelja. 'Alijeva licnost ih je odbijala, umjesto da budu privuceni njome.

Navešcemo ovdje dobre i loše strane njihovog mentaliteta, da bismo vidjeli kako strašna opasnost se iz njih izrodila:

1. - Imali su borben i zustar duh i hrabro su ustrajavali na svojim idejama i ubjedjenjima. U historiji haridzija srecemo samopozrtvovanost kakva se kod ljudi rijetko srece. Ta samopozrtvovanost davala je krila njihovoj hrabrosti. Ibn Abdurabbih o njima kaze: "Medju svim sljedbama nijedna nije bila postojanija ni više se trudila od haridzija. Niko nije bio spremniji na smrt od njih. Jedanput je jedan od njih bio pogodjen kopljem koje se zarilo duboko u njega. Uprkos tome, on je napredovao prema svom ubici govoreci: O Boze, zurim Tebi da bi Ti bio zadovoljan."

Muavija je pustio nekog covjeka da ode odvratiti svog sina koji je bio haridzija. Otac nije mogao promijeniti sinovljevu odluku. Naposlijetku mu rece: "Sine moj, vratit cu se i donijeti tvoje novorodjence, ne bi li te ocinska ljubav odvratila od tvoje odluke." Ovaj mu odgovori: "Kunem se Bogom, ja sam revniji za macem, nego za svojim sinom."

2. - Haridzije su bili bogobojazni i predani ljudi. Noci su provodili u ibadetu. Nisu imali nikakvog interesa za ovim svijetom i njegovim uzitcima. Kada je 'Ali poslao Ibn Abbasa da posavjetuje haridzije okupljene na Nehravanu, Ibn Abbas ga po povratku izvjesti sljedece:"Radi se o dvanaest hiljada ljudi cija su cela okorjela od cinjenja sedzde. Ruke su im postale cvrste poput kamiljih stopala od dodirivanja suhe i vrele zemlje i padanja u prašinu pred svojim Gospodarom. Košulje su im iznošene i izderane, tako da im se kroz njih vidi koza. Uz sve to, nepokolebljivi su i odlucni."

Haridzije su bili zestoko istrajni na spoljašnjim obiljezjima islama. Nipošto se nisu priblizavali bilo cemu što su drzali za grijeh. Uspostavili su vlastite kriterije kojih su se strogo drzali, osudjujuci svakoga ko je odstupao od tih kriterija. Zijad ibn Ebih ubio je jednog od njih, a zatim je pozvao njegovog slugu da bi se raspitao o ubijenom. Ovaj mu je prenio da svome gazdi nikada tokom dana nije donosio hranu, niti mu je nocu pripremao postelju, pošto je ovaj danju postio, a noci je provodio u molitvi.

Gdje god bi se pojavili,haridzije bi propagirali svoje vjerovanje. Bili su ustrajni na svom uvjerenju i spremni da ubiju zbog njega. Hazreti 'Ali o njima kaze:
"Ne ubijajte haridzije poslije mene,jer onaj koji trazi Istinu, ali je ne nalazi, nije jednak onome koji trazi neistinu pa je nalazi!"

Dakle, haridzije se razlikuju od Muavijinih ljudi. Oni teze Istini, ali su zapali u pogreške, dok Muavijini ljudi od pocetka vrdaju od istine i ustrajavaju na stranputici. Ako nakon mene budete ubijali haridzije, zeli reci 'Ali, to ce biti u korist Muavije koji je gori i opasniji od njih.

Prije nego se osvrnemo na ostale osobine haridzija potrebno je osvrnuti se na jednu stvar koja se tice njihove predanosti, poboznosti i samoodricanja. Naime, radi se o jednoj bitnoj karakteristici 'Alijevog zivotopisa, odnosno njegovoj hrabroj odlucnosti u borbi protiv ovih ispraznih praktikanata svetih cinova. 'Ali je izvukao mac i prinio ga pod grlo svih onih koji su se ukrasili spoljašnjim znacima predanosti Bogu, cija su lica odrazavala ganutost Istinom, koji su hodali u dronjcima i vjeru uzeli za svoju profesiju.

Da smo mi bili na mjestu njegovih drugova i gledali u ovakva lica, sigurno bi nas obuzeo osjecaj sazaljenja i protestovali bi kod 'Alija zato što je sabljom krenuo protiv ovakvih ljudi. Baš zato je prica o haridzijama poucna lekcija islamu uopce, a ši´izmu osobito. Sam 'Ali je bio svjestan izvanredne vaznosti ovog svog postupka, pa stoga kaze:
"Izbio sam oko pobuni. Niko osim mene nije istupio prema njoj kada je tama njezina nadolazila, a bjesnilo njezino bilo zestoko."

Imam 'Ali ovdje isprazno bogoštovlje naziva "kalab".
Kalab znaci bjesnilo. Bjesnilo je, znamo, napad ludosti koji se javlja kod psa. On tada ujeda sve okolo. Buduci da se ovdje radi o infektivnoj bolesti, kada se zubi psa zariju u tijelo covjeka ili zivotinje i kada se pljuvackom prenese mikrob bjesnila i ujedeni biva zarazen ovom bolešcu. I on sam pobjesni i ujeda sve oko sebe prenoseci zarazu dalje. Ukoliko to ne bude sprijeceno, opasnost od zaraze je sve veca. Stoga mudri ljudi ubijaju psa, da bi time druge izbavili od opasnosti da budu zarazeni.

'Ali, dakle, sudi o njima kako o zarazenim psima. Nije bilo lijeka za njih, a oni su ujedali i širili bjesnilo dalje. Kakve li nesrece za muslimansku zajednicu onog doba jer je grupa sirovih vjernika neznalica hodala okolo sa obucom na samo jednoj nozi i utjecala na duše ljudi. Šta je moglo stati na put ovim šarmantnim zmijama? Kakav je to snazan duh mogao da se isprijeci pred ove bogobojazne i isposnicke face? Koja to ruka smije isukati sablju i podici je iznad glava onih koji ovako izgledaju? Zbog toga 'Ali kaze:
"Osim mene, niko se nije smio usuditi na ovaj korak."

Izuzev 'Alija i grupe okupljene oko njega, niko od onih koji su vjerovali u Boga i Njegovog Poslanika nije se usudjivao da izvuce sablju na haridzije. Za njih je takvo nešto bilo dolicno samo nevjernicima, a nipošto ljudima koji vjeruju.

Zbog toga 'Ali moze ponosno reci da je on i samo on bio taj koji je shvatio ogromnu opasnost koja prijeti islamu od strane ovih sirovih štovatelja Boga. Niko drugi nije se usudio da im se ovako suprotstavi. Ovi ljudi, cela otvrdlih od ibadeta, odani bogoštovlju, bili su prepreka na putu islama. Umišljali su da rade za dobrobit islama, ali su mu ustvari bili istinski neprijatelji. 'Ali, koji je ratovao protiv njih, otvorio je put drugim islamskim vladarima poslije njega da se upuste u borbu protiv ovakvih, a da ih pri tome vojska islama slijedi, znajuci da je i 'Ali tako postupao.

3. - Haridzije su bili neupucene neznalice. U svom neznanju nisu razumijevali zbilju i koristili su se pogrešnim tumacenjima. To pogrešno shvatanje kome su bili odani ih je malo po malo oblikovalo u jednu posebnu frakciju. Islamski princip odvracanja od zla, na koji su se u pocetku oslanjali, preoblikovali su tako da je ispadalo kako im je jedini cilj ozivljenje te islamske tradicije.

Ovdje je nuzno stati i pazljivije se osvrnuti na jednu tacku iz historije islama. Ukoliko pogledamo zivotopis Poslanikov, vidjecemo da on za trinaest godina Mekkanskog perioda nije imao dopuštenje od Boga da se bori, pa cak ni da se brani. Tako je bilo sve dok muslimani nisu zaista zapali u nevolju, pa je sa Poslanikovom dozvolom jedna grupa njih emigrirala u Abesiniju. Preostali su ostali u Mekki i dalje trpeci zlostavljanje. Tek u drugoj godini po hidzri dopušten je dzihad.

U Mekkanskom periodu muslimani su ucili. Upoznavali su duh islama i islamski nacin zivota duboko je prozeo njihov duh. Rezultat toga bilo je da je po dolasku u Medinu svaki od njih bio istinski emisar islama i Bozijeg Poslanika, koji ih je razaslao po cijelom regionu. Oni su tada mogli da valjano obavljaju svoju zadacu. Kada bi kretali u dzihad, znali su s kakvim ciljem i radi koje ideje se bore. Kao što kaze Vodja vjernika:
"Oni su svoja duboka poimanja nosili na vršcima svojih sablji."

Dakle, sa sabljom su postupali razborito, jer se radilo o ucenim ljudima koji su mogli izvršavati svoju vjersku poslanicu. Kada citamo historiju bivamo zapanjeni dubokim mislima i pronicivim praktikovanjem islama od strane ovih ljudi koji do prije nekoliko godina nisu znali ni za šta drugo osim za sablju i kamilu.

U doba halifa je, nazalost više paznje poklanjano osvajanjima, zapostavljajuci to da uporedo sa otvaranjem vrata islama drugim narodima treba imati na umu da je ono što ih zasigurno najviše privlaci islamu, pa radilo se o Arapima ili nearapima, baš islamski monoteizam, pravednost i jednakost. Ljude je trebalo ispravno pouciti islamskoj kulturi, duhu i nacinu zivota.

Haridzije su uglavnom bili Arapi, premda je medju njima bilo i nešto nearapa. Medjutim, svi oni bili su istinske neznalice i nisu poznavali kulturu islama. Sve svoje nedostatke htjeli su ukloniti dugim pritiskanjem cela na zemlju. 'Ali, mir neka je s njim, opisuje ih ovako:
"Svijet prost, nizak i robovi bijedni! Skupljeni su sa strana svih i uzeti iz gomile svake. Trebalo bi ih pouciti razumijevanju vjere i odgojiti, obrazovati i navikavati radu, upravljati ih i susprezati. Nisu ni Iseljenici ni Pomagaci, niti oni koji su sagradili stanove svoje u Boravištu i vjeri."

Pojava ovog sloja neukih bogoštovatelja, ciji su haridzije samo jedan dio, skupo je koštala islam. Pored haridzija, koji su se odlikovali hrabrošcu i odanošcu, javio se jedan broj ljudi ovakvog sirovog tipa koji nisu posjedovali ove vrline haridzija. Takvi su islam predali vlastodršcima, a otudjili ga od obicnog svijeta. Raširili su razlicite fikcije i predrasude. Pošto nisu posjedovali haridzijske vrline, te nisu potezali maceve protiv imatelja moci, jezicima su se oborili na ljude od vrline. Vrle ljude nazivali su nevjernicima i nemoralnima.

U svakom slucaju, jedna od najbitnijih karakteristika haridzija svakako je njihovo neznanje. Jasan primjer toga jeste njihova nemoc da razlikuju spoljašnjost Kur´ana, dakle njegov tekst i korice, od Kur´anskog nauka. Zbog toga su tako jeftino i nasjeli na zamku Muavije i `Amra `Asa.

Kod ovih ljudi neznanje i bogoštovlje išli su ruku pod ruku. 'Ali je htio da se bori protiv njihovog neznanja, ali nije bilo moguce odvojiti to neznanje od njihovog nacina bogoštovlja i bogobojaznosti, jer je i to bogoštovlje bilo u sprezi sa neznanjem. S gledišta 'Alija, koji je bio vrhunski poimatelj islama, ibadet nadahnut neznanjem nije imao vrijednosti. Stoga je on i uništio haridzije, a njihov ibadet i bogobojaznost nisu mogli posluziti kao štit pred 'Alijem. Opasnost od neznanja ove vrste ljudi lezi u tome što oni postaju alatka u rukama prepredenih i brana na putu interesa islama.
Licemjeri su uvijek koristili glupe vjernike da se suprotstave islamskom usmjerenju. Sami licemjeri stavljali su mac u ruke takvih vjernika i napinjali strelice u njihovim lukovima.

Kako samo lijepo i nadahnuto 'Ali, mir neka je s njim, opisuje njihovo stanje:
"Vi ste ljudi najgori. Strijele ste u ruci šejtanovoj koje on koristi da bi pogodio svoju metu. Preko vas on ljude dovodi u zbunjenost, nedoumicu i zabludu."
Vec smo rekli da se stranka haridzija u pocetku javlja sa zeljom ozivljavanja jedne islamske tradicije. Medjutim, nedostatak pronicivosti i neznanje doveli su ih do toga da su poceli pogrešno tumaciti Kur´anske ajete i naposlijetku se uoblicili u jednu novu sektu s vjerskim utemeljenjem. U jednom Kur'anskom ajetu se, zaista, kaze:
Presuda je samo Bozija. On iznosi istinu i On je najbolje luci od neistine
(Kur´an 6:57)

U ovom ajetu presuda (hukm) predstavlja se kao jedan od posebnih atributa Bica Bozijeg, ali je neophodno vidjeti kakvo je ovdje znacenje ove rijeci. Bez sumnje, ovdje se pod presudom misli na princip, odnosno ustroj ljudskog zivota. U ovom ajetu se odrice pravo drugima pored Boga da uspostavljaju zakone ljudskog zivljenja, tako da to treba shvatiti kao jedan od atributa Bozijeg Bica. Medjutim, haridzije su ovu rijec uzeli u znacenju vlasti koja obuhvata i upravu ovosvjetskim stvarima poput, npr. zajednice. Otuda su oni izašli sa sloganom: Presuda pripada samo Bogu
Kanili su time reci da i presudjivanje medju ljudima i njihovo predvodjenje jeste iskljucivo u Bozijoj nadleznosti. Po njihovom mišljenju, niko osim Boga nema pravo da se postavi kao sudac ili vladar medju ljudima.

Dok bi 'Ali predvodio namaz ili se s mimbera obracao ljudima, iz mase bi se cesto zacuo povik: "Presuda pripada samo Bogu! O 'Ali, ne dolikuje tebi niti tvojim drugovima da vladate i presudjujete."
U odgovoru na to, 'Ali je jednom prilikom rekao:
"Ta je izreka pravilna, ali ono što se njome smjera - krivo je! Da! Presuda doista pripada samo Bogu! Ali, ti ljudi kazu da je vladavina samo Bozija. Cinjenica je da za ljude nema umaknuca od vladara, dobrog ili lošeg. Pod upravom njegovom radi i vjernik i uziva nevjernik. Tokom se njezinim ispunjavaju rokovi Boziji. Preko vladara porez je skupljan, neprijatelj suzbijan, putevi osiguravani, a pravo slaboga oduzimano od jakog. Covjek cestit uziva mir i dobiva zaštitu od prijestupnika."

Ukratko, zakon se ne moze sprovesti sam od sebe. Mora postojati pojedinac ili grupa koji ce ga primijeniti u praksi.

4. - Haridzije su bili slaboumni i kratkovidi ljudi. Njihovo razmišljanje bilo je na jako niskom nivou. Islam i muslimane htjeli su svesti na jako uzak okvir shvatanja. Poput svih ostalih ogranicenih ljudi, bili su ubijedjeni da svako ko im ne pripada, slabo ili nikako razumijeva, da su svi ostali u zabludi i da ce svršiti u dzehennemu. Prvo što cine ovakvi maloumnici jeste to da svojim stavovima daju dimenziju neprikosnovenog vjerskog ucenja. Oni ogranicavaju Bozije svojstvo milostivosti, prikazuju Uzvišenog kao bice koje uvijek sjedi srdito na svom Prijestolju, jedva cekajuci da Njegov rob ucini neki grijeh ne bi li ga bacio u Vatru. Jedno od temeljnih vjerovanja haridzija bilo je to da pocinilac nekog velikog grijeha poput lazi, ogovaranja ili konzumiranja alkohola postaje nevjernik i otpada od islama. Svršetak takvog je u Vatri. Stoga su smatrali da ce svi osim njih samih dospjeti u vatru dzehenmsku. Vjerska kratkovidost osnovno je svojstvo haridzija, a danas to svojstvo cesto primjecujemo u islamskom društvu. To je ono na što smo smjerali kada smo rekli da je slogan haridzija išcezao, ali da je njihov duh još uvijek prisutan medju nekim ljudima i skupinama.

I mi vidjamo praznoglavce koji svakoga osim sebe i njima slicnih drze nevjernicima, umišljajuci tako da su islam i muslimani ograniceni njihovim okvirima. U prethodnom poglavlju smo rekli da haridzije nisu poznavali duh islama, ali su ipak bili hrabri ljudi. Pošto su bili neznalice, shvatanje im je bilo usko, a zbog toga su olako ljude svrstavali u nevjernike i neznabošce. Biti musliman smatrali su ekskluzivno svojim pravom, a sve koji nisu prihvatali njihovo poimanje principa islama drzali su nevjernicima. Pošto su bili hrabri, cesto su se zapucivali vladarima, odvracajuci ih od zla i pozivajuci ih na dobro onako kako su oni to zamišljali. Zbog toga su i sami stradavali. Rekli smo da su u kasnijim periodima historije islama i dalje zadrzali svoje neznanje, fanatizam i odanost vjerskim propisima, ali su izgubili onu prijašnju hrabrost i odvaznost.

Tako su haridzije bez odvaznosti, dakle, plašljivi bogoštovatelji, prestali da potezu sablju na one koje su smatrali nevjernicima i odrekli su se pozivanja na dobro i odvracanja od zla vlastodrzaca koje su smatrali opasnošcu po sebe. Od tada su poceli da se jezicima obaraju iskljucivo na vrle ljude. Toliko su kinjili vrle osobe da je u novijoj historiji islama teško naci ijednu casnu osobu a da nije bila predmet njihovih napada. Jedne su optuzivali za nevjerstvo, druge da ne vjeruju u prozivljenje, trece su optuzivali da negiraju tjelesnost miradza, cetvrte su zlonamjerno nazivali dervišima, pete su optuzivali za ko zna šta, ali uglavnom, skoro niko nje bio musliman mjereno njihovim glupavim kriterijima. Kada su vec 'Alija optuzili da je bio neznabozac, sasvim je jasno kako je bilo drugima. Ibn Sina, Nasiruddin Tusi, Mula Sadra, Fejs Kašani, Dzemaluddin Asad Abadi i naposlijetku Muhammed Iqbal, bili su mete njihovih progona. U vezi s tim Ibn Sina je spjevao:
    Nije šala nazvati me nevjernikom
    Jer da mu je cvršca vjera, ne priznajem nikom
    Ako neko poput mene nevjernik bi bio
    Ko bi, onda, mogao zvati se vjernikom?
U svakom slucaju bitna karakteristika haridzija bila je njihova kratkovidost i tupoglavost, zbog kojih su sve okolo nazivali nevjernicima i otpadnicima. 'Ali je jasno ukazao na njihovu tupoglavost i nerazumnost rekavši:
"Znate da je Vjerovjesnik Boziji, mir i milost Boziji neka su s njim i s porodicom njegovom, kamenovao preljubnika ozenjenog i nakon toga mu obavio molitvu i dopustio nasljednicima njegovim da ga naslijede. Odsjekao je ruku kradljivcu i bicevao preljubnika neozenjenog, ali je toj dvojici dodijelio udio u plijenu ratnom i oni su ozenili muslimanke. Tako ih je Poslanik Boziji, mir i milost Boziji neka su s njim i porodicom njegovom, kaznio za grijehe njihove i izvršio kaznu Boziju u pogledu njih, ali im nije uskratio prava njihova, što ih je dao islam, niti je izbrisao imena njihova medju sljedbenicima svojim. Doista, vi ste ljudi najgori i vi ste oni koje je šejtan svrstao u redove svoje i otjerao u besputnu zemlju svoju."

Time im je, ustvari, rekao da ako vec optuzuju njega da je pogriješio i postao nevjernik, pa zašto onda cijelu zajednicu vjernika optuzuju za nevjerstvo. Zar nevjerovanje jedne osobe treba da znaci da su i drugi ljudi nevjernici?! Kao što kaze sam 'Ali:
"Ako ne prestanete vjerovati da idem krivo i zavedeno, zašto smatrate da su ljudi obicni medju sljedbenicima Muhammeda, mir i blagoslovi Boziji neka su na nj i na porodicu njegovu, zalutali poput mene, te ih optuzujete s krivicom mojom i drzite ih nevjernicima na racun grijeha mojih. Sablje vaše drzite na ramenima i koristite ih pravo i krivo. Zabunom zamjenjujete one koji su pocinili grijehe s onima koji nisu."

Vodja vjernika im, dakle, ovdje iznalazi dvije mahane i odbija ih od sebe iz dva razloga - jedno je to da nevine optuzuju za grijeh i pozivaju na odgovornost, a drugo da su cinjenje grijeha smatrali razlogom izlaska iz islama, cime su suzavali okvire islama. Time su povrijedili islamske propise o tome na koji nacin se odredjuje otpadništvo od vjere.

'Ali, dakle, osudjuje tupoglavost i kratkovidost, tako da je 'Alijev sukob s haridzijama bio, ustvari, sukob sa ovakvim nacinom razmišljanja. Dakle, da haridzije nisu zastupali takve stavove, 'Ali ne bi s njima postupio onako kako je postupio. Prolio je njihovu krv da bi time sasjekao takva shvatanja i da bi pomogao da se Kur´an razumijeva onako kako treba, odnosno da bi muslimani islam shvatili onako kako to od njih njegov Zakonodavac trazi.

Rezultat haridzijske zatupljenosti i kratkovidosti bilo je to da su se oni dali zavarati vješanjem vanjštine Kur´ana na koplja, cime su dopustili da se izrodi ogromna opasnost po islam. Odustali su od borbe protiv Muavije baš onda kada je 'Ali imao odlucujucu priliku da porazi licemjerstvo i sasjece ga u korjenu zauvijek. Kakvu su samo time nesrecu ucinili islamu!

Vecina muslimana suglasna je oko toga da je najozbiljnija nesreca koja je pala na muslimane bilo duhovno zastranjenje. Casni Kur'an je svoj poziv ljudima utemeljio na promišljanju i preporucio je korištenje razuma i stjecanje znanja:
"Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj da mu se vrate, da bi se Allaha pobojali."
(Kur'an 9:122)

Termin "tefaqqaha" koji se ovdje srece ne znaci jednostavno ucenje, vec prikupljanje znanja kroz napor i promišljanje.
"O pravovjerni, ako se budete bojali Boga, On ce vam dati moc rasudjivanja
(Kur'an 8:29)
"A one koji se radi Nas budu borili, Mi cemo putevima koji Nama vode uputiti."
(Kur'an 29:69)

Haridzije su se upravo suprotstavile Kur´anskom nauku koji islamski zakon cuva pokretnim i zivim. Oni su islamsko ucenje shvatali mrtvim i pasivnim, pokušavajuci islamu nametnuti strogo definiranu formu.

Islam se, pak, nikad nije osvrtao na vanjštinu odnosno formalizam. On je uvijek bio okrenut duhu i smislu, odnosno predstavljao je put koji covjeka vodi cilju njegovog zivljenja. Islam jeste predvidio put za dosezanje tog smisla, odnosno cilja, ali je covjeka ipak ostavio slobodnim, pa stoga i nije dolazio u sukob sa razvojem civilizacije i istinskom kulturom.

U islamu odredjeno materijalno sredstvo ili neki definirani spoljašnji oblik nikada ne moze imati rang svetosti, tako da muslimanima ne moze pasti u duznost da moraju sacuvati neku formu. Stoga je ovo izbjegavanje suprotstavljanja vanjštini znanstvenog ili kulturnog razvoja ucinilo lakim uskladjivanje islamske religije sa specificnostima vremena. Time je otklonjena velika prepreka na putu vjecnog opstanka islama.
Islam je splet intelektualnosti i religioznosti. On, s jedne strane posjeduje utvrdjene i postojane principe, ali je, s druge strane, odbacio strogi formalizam. Time je postignuta univerzalnost i osigurano ocuvanje zbilje islama i pored izvjesnih formalistickih izmjena.
Ipak, uskladjivanje zbilje sa njenim spoljnjim manifestacijama nije tako jednostavan posao da bi ga se svako mogao prihvatiti. On zahtijeva duboko promišljanje i ispravno razumijevanje, dok su haridzije bili ljudi ogranicene intelektualnosti, osobe razapete izmedju onoga što su culi i onoga što nisu shvatili. Kada je Vodja vjernika poslao Ibn Abbasa da pregovara sa njima, znajuci ovo, rekao mu je:
"Ne raspravljaj s njima pomocu Kur'ana, jer Kur'an nosi mnoga znacenja. Ti ceš reci svoje, a oni ce reci svoje. Ali raspravljaj s njima pomocu Sunneta, buduci da oni ne mogu pronaci umaknuce od njega."

Znaci, Kur'an je opcenitost. Time 'Ali hoce reci "U raspravi ce oni svoj stav argumentovati na jedan nacin, a ti na drugi. Svakako, to nece donijeti rezultate. Oni nemaju razumijevanje za zbilju Kur´ana, tako da se ne mogu prilagoditi ispravnom. Stoga razgovaraj s njima pomocu Sunneta koji je izricit i utemeljen na slucajevima iz prošlosti."
'Ali je ovdje ukazao na krutost i suhoparnost haridzija koji nisu uspijevali uskladiti inetelektualizam i religiju.

Haridzije su bile djeca neznanja i intelektualne pasivnosti. Nisu posjedovali sposobnost analize, niti su mogli razluciti opcenito od pojedinacnog. Umišljali su da ako je arbitraza vec otišla na pogrešnu stranu, da je sama ideja arbitraze bila neispravna, previdjevši mogucnost da je moguce da neka ideja bude ispravna, ali da njeno sprovodjenje ne bude. Prema tome, u vezi s arbitrazom postoje tri faze:

1. - Prema historijskim svjedocanstvima, 'Ali nije bio zadovoljan idejom arbitraze. On je prijedlog Muavijinih prijatelja nazvao obmanom i prevarom. Bio je istrajan na takvom stavu.
2. - 'Ali je smatrao da, ako vec mora da se pristupi arbitrazi, Ebu Musa nije proniciv covjek koji bi mogao ispravno postupiti. Drzao je da treba izabrati dostojnog covjeka i sam je predlozio Ibn Abbasa ili Malika Aštara.
3. - Osnova arbitraze je ispravna. U vezi s tim se slaze i sam 'Ali. Ebu Abbas Mubarrad u El-Kamilu fi-l-lugat-i ve-l-adab, knjiga II str. 134, donosi:
'Ali je licno raspravljao sa haridzijama, rekavši im: "Tako vam Boga, zar ne da niko od vas nije više od mene protivan presudjivanju?!"
Oni odgovoriše: "O Boze, Ti si svjedok da je tako."
Potom ih upita: "Zar me vi niste natjerali da to prihvatim?!"
Odgovoriše mu: "O Boze, Ti si svjedok da jesmo."
Tada 'Ali upita: "Pa zašto mi se sada suprotstavljate i okrecete se protiv mene?"
Na to oni rekoše: "Pocinili smo veliki grijeh i moramo se pokajati. Mi smo se pokajali, ucini to i ti."
Na to 'Ali rece: "O Boze, oprosti mi svaki grijeh."
Tada haridzije, kojih je bilo oko šest hiljada, rekoše kako se 'Ali pokajao i kako su oni spremni da na njegovu naredbu krenu prema Siriji. Eš'`as ibn Qajs el Kindi dodje 'Aliju i rece: "Ljudi pricaju da ti presudjivanje smatraš grijehom i odstupanjem od islama.
'Ali se tada ispe na mimber i rece sljedece:
"Svako ko umišlja da sam se odrekao presudjivanje laze, a svako ko to smatra zastranjenjem, sam je zastranio."
Haridzije na to izadjoše iz mesdzida i opet se okrenuše protiv 'Alija.

'Ali je, dakle, drzao da je u arbitrazi bilo pogrešno to što se Muavija njome koristio kao prevarom, i to što Ebu Musa nije bio dostojan predstavnik. On je od pocetka smatrao da ne treba prihvatiti arbitrazu, ali time nije htio reci da je sam pojam arbitraze grijeh.

Ljudi nisu razlikovali ideju vladavine Kur´ana od vladavine covjeka. Prihvatiti vladavinu Kur´ana znaci ponašati se uvijek onako kako to Kur´an nalaze. Medjutim, prihvatiti vladavinu covjeka znaci slijediti odluke i mišljenje te osobe. Pošto Kur´an govori opcenito, iz njegove zbilje treba iscrpiti primjenjiv stav, a to je nemoguce bez umne osobe.

O tome 'Ali kaze:
"Obracanje Bogu znaci da sudimo po Knjizi Njegovoj, dok obracanje Poslaniku znaci da slijedimo Sunnet njegov. I zato, ako bi presudjivanje u sporu uistinu bilo obavljeno prema Knjizi Bozijoj, mi bismo od svih ljudi bili najpravedniji njemu; i ako bi bilo presudjeno prema Sunnetu Poslanika Bozijeg - mir i blagoslovi Boziji neka su na nj i na porodicu njegovu - mi bismo bili najpreci i najdostojniji toga."

'Ali kaze i ovo:
"Mi uistinu nismo postavili ljude za presuditelje vec smo uzeli Kur'an za presuditelja. Ovaj je Kur´an knjiga napisan izmedju korica dviju i ne govori jezikom. Zato on nuzno mora imati tumaca. Samo ljudi mogu biti tumaci takvi. Kad su nas ljudi pozvali da postavimo Kur'an za presuditelja medju nama, mi nismo mogli biti stranka koja se odvraca od Knjige Boga Uzvišenog. A Allah Uzvišeni kaze: "A ako se u necemu ne slazete, obratite se Bogu i Poslaniku."

Ovdje se javlja problem u vezi s uskladjenjem ši´itskog vjerovanja i licnosti Vodje vjernika (Nehdzu-l-belaga, posljednji dio govora 2)
Imamet u islamu pociva na Bozijem odredjenju i tekstualnoj utvrdjenosti. Pa zašto je onda 'Ali prihvatio arbitrazu i potom je branio?

Iz samih njegovih govorenja proizilazi odgovor na ovaj prigovor. Kao što on sam kaze, da su presudjivanje i odredjivanje bili ispravno izvedeni iz Kur'ana ne bi se moglo zakljuciti ništa drugo nego njegovo pravo na hilafet i imamet. I Sunnet Bozijeg Poslanika dovodi do istog zakljucka.


Medju-utjecaj sljedbi u islamu

Proucavanje haridzizma za nas je vrijedno utoliko što mozemo uociti do koje su mjere oni s politickog, dogmatskog i pravnog gledišta utjecali na historiju islama. Razlicite sljedbe, koliko god da se razlikuju po svojim sloganima, posjeduju isti duh i istjecu iz istog pravca. Koliko god da jedna sljedba moze biti suprotstavljena drugoj, ona moze posjedovati isti duh kao i ta. Priroda covjeka je lupeška. Ponekad srecemo ljude koji su zvanicno npr. sunniti, ali je njihov duh ši´itski, ili obrnuto. Nako je naizgled dogmata, ali je njegov duh sufijski. Moguce je da neko javno i zvanicno tvrdi da je ši´it, ali da njegov duh bude haridzijski. Sve ovo prisutno je na nivou pojedinca, zajednice ili nacije.

Kada dodje do prozimanja razlicitih zajednica, koliko god da svaka cuva vlastiti slogan, uvjerenja i stavovi ce se medjusobno razmijeniti. Takav slucaj je i to što ljudi udaraju sami sebe bodezima po glavi u vrijeme obiljezavanja ašure, udaraju bubnjem i pušu u rogove, što se raširilo po Iranu. Duh ljudi sukladan je takvim ceremonijama i one se šire nezaustavljivo poput pozara.

Prema tome, treba shvatiti duh razlicitih sljedbi. Neke sljedbe rodjene su iz dobre namjere, zelje da se "kod svoga brata vidi samo dobro". Npr. sunniti su nastali iz zelje za ocuvanjem pozitivnog stava prema odredjenim licnostima. Neke sljedbe mogu biti rodjene iz jednog posebnog odnosa prema principima islama, a ne vezano za neku licnost. Takvi ce ponekada biti veoma kriticni, poput ranih ši´ita. Sljedba moze biti rodjena i iz davanja prednosti ezoterickom nad egzoterickim, kao što je to slucaj sa sufijama. Ona moze biti i tvorevina oporosti i tvrdoglavosti, poput, recimo, haridzija.

Nakon što smo prvo upoznali duh sljedbe i njen historijski razvoj, mozemo bolje prosuditi koje ideje te sljedbe su kroz povijest preuzele neke druge sljedbe, koje su ipak sacuvale svoj vlastiti slogan i naziv. Ideje i vjerovanja su poput rijeci, koje i bez namjere prelaze iz jednog jezika u drugi. Znamo da su nakon osvajnja Irana preko muslimana u perzijski jezik ušle mnoge arapske rijeci, kao što je i obrnuto u arapski ušlo cak nekoliko hiljada perzijskih termina. I utjecaj turskog, npr. u vrijeme halife Mutevekkila ili u doba Seldzuka i Mongola, na perzijski i arapski jezik bio je veliki. Takav je slucaj i sa drugim jezicima svijeta, modom i obicajima.

Nacin haridzijskog razmišljanja, njihova intelektualna okoštalost i tvrdoglavost, kroz historiju islama javljale su se u muslimanskom društvu u razlicitim oblicima. Mada mnoge sljedbe sebe drze oponentima haridzija, pronalazimo haridzijsko mišljenje i duh haridzizma u njihovom ucenju. Rekli smo vec da je ljudska priroda lupeška, tako da se lako okupiti oko lupeštine.

Jedan broj haridzija vjerovao je, što je i danas prisutno, da se treba suprotstaviti svemu novom. Takav stav zagovarali su i u vezi sa sredstvima koja olakšavaju zivot, tako da su svako takvo novo sredstvo proglašavali nevjernickim, mada smo vec naveli da u islamu nikakva materijalna stvar ili odredjena forma ne mogu imati rang svetosti.

Medju dogmatskim, naucnim, pa i juristickim islamskim školama, vidimo one koje su rodjene iz duha odvojenosti intelekta i religije. Takve škole su savršen primjer haridzijske misli. Oni u potpunosti odbacuju korištenje razumom u svrhu razotkrivanja zbilje, drzeci to novotarijom i nevjerstvom, premda Kur´an u mnogim svojim ajetima poziva covjeka na korištenje razumom i ljudsku oštroumnost smatra osloncem Bozijeg poziva.

Mutezeliti, koji se javljaju pocetkom drugog hidzretskog stoljeca, nastaju kao proizvod rasprava o poimanju vjerovanja i nevjerovanja, odnosno rasprava da li veliki grijeh izvodi ili ne izvodi iz vjere, cime je njihov nastanak povezan sa idejama haridzija. Mutezeliti su zeljeli stvoriti jednu u potpunosti slobodnu inetelektualnu atmosferu. Premda se nisu mnogo oslanjali na naucna saznanja, islamsku problematiku su analizirali krajnje slobodoumno. Kriticki su pristupali hadisima, prihvatajuci samo ona vjerovanja koja su mogla potvrditi vlastitim analizama i promišljanjima.

Ovi ljudi su se od pocetka suprotstavili onima koji su slijepo slijedili hadise i cvrsto se drzali njihovog egzoterickog znacenja. Oni koji su svoje argumente zasnivali iskljucivo na spoljašnjosti hadisa i nisu se osvrtali na sam duh ili smisao Kur´ana i hadisa, oštro su osudjivali svako racionalisanje u pitanjima vjere. Koliko god da su mutezeliti pridavali znacaj promišljanju, toliko su njihovi oponenti bili privrzeni izvanjskom tumacenju hadisa.

U toku jednog i po stoljeca zivota ove intelektualne škole dešavali su im se zacudjujuci usponi i padovi, sve dok se na poslijetku nisu pojavili eš`ariti, cime je još jednom negirana vrijednost promišljanja, intelektualizma i ciste filozofije. Eš`ariti su bili uvjereni da je stroga duznost muslimanima da postupaju u skladu sa vanjštinom Poslanikovih predaja i da ne treba traziti dublji smisao u njima. Oni su svako udubljivanje u takva pitanja smatrali novotarijama. Imam Ahmed ibn Hanbel, jedan od cetvorice utemeljitelja sunnitskih mezheba, bio je toliko suprotstavljen mutezelitskim stavovima da je zbog toga cak bio i zatocen, što ga, medjutim, nije pokolebalo u njegovom oponiranju mutezelitima.

Naposlijetku, eš`ariti su pobijedili, cime su zapecatili razvoj intelektualizma i nanijeli veliki udarac intelektualnom zivotu u islamskom svijetu. Eš`ariti su mutezelite drzali novotarima, tako da je jedan eš`aritski pjesnik u povodu njihovog trijumfa kaze:
    Vladavina novotara je okoncana
    njihovo uze se olinjalo i prekinulo.
    Stranka koju je šejtan okupio
    medjusobno se zavadila i podijelila.
    O istomišljenici, jesu li oni imali fakiha
    ili imama da ih vodi novotariji?
Ahbarijska škola, jedan ši´itski pravac, koji je svoj vrhunac dostigao u dvanaestom hidzretskom stoljecu i koji je jako slican egzotericima u sunnitskom svijetu, tako da je jedina razlika medju njima u hadisima na koje se oslanjaju, predstavljala je još jednog zagovornika odvojenosti intelekta i religije.
Ahbarije su u potpunosti odbacivale racionalizam i poricali svaku vrijednost promišljanju i racionalnoj argumentaciji u pitanjima islamskih propisa. Takvo što smatrali su haramom. U svojim djelima zestoko su se obarali na usulije, jednu drugu Ši´itsku školu, insistirajuci na tome da jedini argument u pitanjima vjere moze biti Knjiga Bozija i Sunnet. Naravno, i Kur´an su tumacili iskljucivo na osnovu spoljašnjosti hadisa koje su prihvatali.

Ne zelimo sada ulaziti u metodološke razlike medju razlicitim pravcima u islamu niti u detalje razmatrati one škole koje su bile zagovornici odvojenosti intelekta i religije, što je, kako smo kazali, odlika haridzijskog duha. To bi nas odvelo u opseznu raspravu, a ovdje smo htjeli samo ukazati na utjecaj koji su ti pravci ostvarivali jedni na druge, kao i na to da haridzijska sljedba, premda je bila kratkoga vijeka jeste kroz sva stoljeca islama predstavljala prepreku napretku, a i danas srecemo autore i mislioce iz islamskog svijeta koji u jednom modernom obliku zastupaju njihove stavove zamotane u empirijsku filozofiju.


Politika zloupotrebe Kur'ana

Politika zloupotrebe Kur'ana vec je trinaest stoljeca, manje ili više, prisutna medju muslimanima. Zloupotreba Kur'ana izrazena je narocito onda kada poraste broj sirovih vjernika koji bogobojaznost vide iskljucivo u formalizmu. Iz toga, zato, treba izvuci sljedece pouke:

1. - Prva lekcija jeste to da kada god neznalacki suhoparni vjernici postanu medju ljudima simbolom prakticnog muslimana, pruza se dobra prilika za djelovanje podmuklim spletkarošima. Ovi spletkaroši takve uvijek koriste kao sredstvo za ostvarenje vlastitih ciljeva i branu osnazenju istinskih reformatora. Mnogo puta je vidjeno kako se antiislamski elementi ovim sredstvom ocigledno koriste, trošeci snagu takvih za borbu protiv islama.

Zapadnjacki imperijalizam ima za sobom veliko iskustvo u upotrebi ovakvih sredstava i narocito je vican budjenju lazne sentimentalnosti kod muslimana pri cemu se okorištava nastankom sektašenja medju njima. Zalosno je vidjeti kako se na putu iskrenog muslimana koji se zeli suprotstvaiti stranim utjecajima isprijece ljudi koji kazu da zagovaraju vjeru.

I zaista, kada su god mase neuke, licemjeri se okoriste samim islamom. I u našem Iranu, gdje se ljudi ponose svojom ljubavlju prema Ehlu-l-Bejtu, licemjeri svjetost vladavine Ehlu-l-Bejta koriste da bi pomogli Jevreje i posluzili se tim sloganom u borbi protiv Kur'ana, islama i samog Ehlu-l-Bejta.
Casni Poslanik je rekao:
"Ne brine me siromaštvo moga ummeta, nego me brine njihovo krivo razmišljanje. Ono što mom ummetu moe nanijeti misaono siromaštvo, ne moze mu nanijeti materijalna neimaština."

2. - Drugi zakljucak je taj da se moramo potruditi da naš metod pristupa Kur'anu bude ispravan. Kur'an je uputitelj onda kada se tumaci ispravno, kada se koristi stavovima onih koji su upuceni u njega. Sve dok naš pristup Kur´anu ne bude ispravan i dok se ne naucimo njime koristiti, on nam nece biti od koristi. Profiteri ili neznalice uce Kur'an, ali slijede neispravnost. Kao što se kaze u Nehdzu-l-belagi, oni govore pravo, ali smjeraju krivo. takvi postupci nisu u skladu s Kur´anom niti doprinose njegovom ozivljavanju, vec ga umrtvljuju. Po Kur'anu se moze postupati tek pošto se on ispravno shvati.

Kur'an stvari posmatra opcenito i principijelno, dok je poimanje i usporedba pojedinacnosti prepuštena našem ispravnom razumijevanju. U Kur´anu, npr., ne stoji izricito da je u sukobu izmedju 'Alija i Muavije pravda na 'Alijevoj strani. U Kur´anu tek stoji:
"Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak ucini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je ucinila nasilje, sve dok se Allahovim propisima ne prikloni."
(Kur'an 49:9)

Takav je Kur'an i njegova pojašnjenja. On ne kaze da je u nekom odredjenom sukobu pravda na strani neke odredjene osobe. Kur'an ne navodi imena pojedinaca, ne kaze da ce za cetrdeset, manje ili više godina, javiti se osoba koja se zove Muavija i da ce se on sukobiti s 'Alijem. Ne kaze da se tada treba staviti na 'Alijevu stranu.

Kur'an niti ne treba da se upušta u takve detalje. On ne treba navoditi odredjena zbivanja i uprijeti prstom u pravo ili krivo. Kur'an je došao da ostane zauvijek, pa on treba da pojasni principe i opcenitost, tako da ljudima da opci kriterij za bilo koje doba u kome se desi sukob Istine i zastranjenja. Dalje je duznost samih ljudi da se osvrnu na princip o kome se govori u ajetu "Ako se dvije skupine vjernika sukobe...", i razluce koja strana je zalutala, a koja ne.
Vjernici se, cak i ako zalutala skupina pokuša da se lukavstvom spasi od poraza, moraju pripremiti za novi napad, sjetiti se onoga "... a ako jedna od njih ipak ucini nasilje drugoj...", istrajati i ne dopustiti da spletka trijumfuje.

Razluciti sve to obaveza je samih ljudi. Kur´an zeli da ljudi u intelektualnom i društvenom smislu napreduju i da posredstvom svog intelektualnog napretka razlucuju ispravno od neispravnog. Kur´an jeste tu da ostane zauvijek sa ljudima, ali ne zato da im on bude poput staratelja nad malodobnikom koji ce se brinuti izricito o svakom detalju njihovog zivota i osvrtati se na svako konkretno dešavanje u njemu. U principu, prepoznavanje osoba, njihove podobnosti i vezanosti za islam, duznost je koja lezi na ljudima. Duznost na koju cesto zaboravljamo.

'Ali, mir neka je na nj, kaze:
"Znajte da nikada necete znati Puta pravog, sve dok ne upoznate onoga koji ga je napustio."

Dakle, poznavanje principa i opcenitosti ne koristi ako se ne upotrijebi i ne uporedi sa pojedinacnostima. Moguce je da radi nepoznavanja osobe ili konkretnog slucaja postupimo u ime Istine i islama suprotno onome što je ispravno.

U Kur'anu se govori o nasilništvu i nasilniku, o pravdi i istini, ali treba vidjeti na što se konkretno odnose ovi arhetipovi. To zato da nasilje ne bismo prepoznali kao istinu, a istinu kao nasilje, pogrešno primjenivši Kur´ansku opcenitost, povodeci se za svojim iluzijama, cime bismo prerezali vrat pravdi i istini.


Nuznost suprotstavljanja licemjerstvu

Najteza borba je borba protiv licemjerstva. To je borba protiv lukavih koji kao sredstvo koriste glupe. Ta borba slozenija je od borbe protiv nevjerstva, pošto je borba protiv nevjerstva sukob sa jasnim i neskrivenim usmjerenjem, dok je borba protiv licemjerja sukob s prikrivenim nevjerovanjem.

Licemjerstvo ima dva lica. Jedno je ono vanjsko koje je islamsko i muslimansko, a drugo je skriveno lice nevjerstva i okrenutosti šejtanu. Poimanje toga jako je teško, pa cak i nemoguce, masama i obicnom svijetu. Zbog toga se borba protiv licemjerja cesto izjalovi. Vecina ljudi ne moze svoje poimanje uzdici iznad spoljnjih oblika i uciniti da im skriveno postane vidljivo. Njihovo promišljanje nije tako duboko da bi doprlo do unutrašnje prirode stvari.

Vodja vjernika, mir neka je na nj, u svome pismu Muhammedu ibn Ebu Bekru kaze:
"Boziji Poslanik, mir i blagoslovi Boziji neka su s njim i njegovima, rekao mi je: U pogledu sljedbenika mojih, ne bojim se ni vjernika ni sluzitelja kumira. Što se vjernika tice - Allah ce ga sprijeciti vjerovanjem njegovim, a kad je rijec o sluzitelju kumira - Allah ce ga svladati zato što sluzi kumirima. Ali bojim se za vas od svakog dvolicnog u srcu, znalca na jeziku, koji govori ono što vi smatrate dobrim, a cini ono što vam se ne dopada."

Vjerovjesnik ovdje ukazuje na opasnost od licemjerstva i licemjera. Ona potice otuda što je vecina ummeta nesvjesna i neobaviještena, pa se lako da prevariti onim što je vanjsko.

Kroz historiju islama vidimo da kada god bi se pojavio istinski vjerski društveni reformator koji bi zagovarao budjenje muslimana i koji bi ugrozio interese nepravednih i profitera, oni bi odmah navukli na sebe odjecu svjetosti i bogobojaznosti.

Ma`mun Ar-Rašid, abasidski halifa poznat po svojoj ekstravaganciji i zastranjenosti, kada bi god uvidio da jaca utjecaj 'Alijevih poštovalaca, "promijenio bi dres" i u javnosti bi se pokazao u novom svjetlu. Tako je i Ebu Hanife Al - Iskafi, koji nikada nije uzeo ni dinara od Ma`muna niti mu se ikada dodvoravao, spjevao stihove u pohvalu Ma`munu.

Mnogi su tako koristili politiku vješanja Kur´ana na koplja, rušeci tako sav trud ispravnih. Uspijevali su to zahvaljujuci neznanju ljudi koji nisu razlikovali slogan od stvarnosti, i koji su tako zatvarali sebi put reforme, a tek naknadno uvidjali da je sva priprema boljitka propala i da se mora krenuti ispocetka.

Medju bitnim lekcijama koje treba nauciti iz 'Alijevog zivota jeste i to da se borba protiv licemjerja ne odnosi na jednu odredjenu grupu ili doba, nego da uvijek i svugdje jedna grupa muslimana koji su se podigli u odori vjere postaje alat pomocu koga nemuslimani ostvaruju prednost. Nevjernici ovakve koriste kao štit. Ne moze im se prici, sve dok im se taj štit ne istrgne iz ruku.

Prica o haridzijama uci nas tome da svaki napredni pokret mora prvo riješiti "problem štitova", odnosno upustiti se u borbu protiv gluposti i nesuvislosti. Baš kako što se 'Ali nakon arbitraze prvo obracunao sa haridzijama, a tek potom se ponovo okrenuo borbi protiv Muavije.


'Ali - istinski predvodnik

Cijelo 'Alijevo bice, njegov zivotopis, karakter, njegovo ponašanje, rijeci, 'Alijeva boja i miris, su uputa, primjer za slijedjenje, ucenje i vodjstvo.

Kao što je 'Alijeva privlacnost poucna za nas, tako nam je poucan i nacin i razlog njegovog odbijanja nekih ljudi od sebe. Obicno u svojim dovama u kojima se spominje 'Ali tvrdimo da smo prijatelji njegovih prijatelja i neprijatelji njegovih neprijatelja. Treba to shvatiti isto onako kao da smo kazali: "Usmjeravamo se za tvojom privlacnošcu, skupa s onima koje privlaciš, i odabiremo da budemo daleko od onih kojima si odbojan."

Sve što smo kazali samo je djelic rasprave o fenomenu 'Alijeve "privlacnosti i odbojnosti". Govorili smo posebno sazeto o odbojnosti koju neki ispoljavaju prema 'Aliju. Ipak, iz recenog je jasno da su oni koje 'Ali odbija uglavnom, ili podmukli licemjeri, ili zaglupljeni poboznjaci.

Ova lekcija dovoljan je dokaz naklonjenima ši´izmu da moraju širom otvoriti oci da bi se sacuvali prevare licemjera. Dokaz da moraju biti oštroumni i napustiti vezivanje za vanjštinu, dakle, osvrnuti se na ova dva problema radi kojih je ši´itska zajednica mnogo propatila.

"Neka je mir na onoga koji slijedi Uputu"

Datum kreiranja : 08.11.2010 : 14:57
posljednja izmjena : 09.11.2010 : 17:22
Sekcija : Kitabhana
Page read 230


Stampaj text Stampaj text


Es selamu aleykum
Dan Ašure
10 muharema pristalice i sljedbenici ehlul bejta obilježavaju godišnjicu Ašure. Tog dana je u dolini Kerbele u Iraku po nalogu Jezida ibn Muavije (l.a) vojska ubila imama Huseina (a.s) i skoro sve ostale poslanikove potomake i njihove vjerne ashabe, neka je mir na sve njih.
Trazi



Fatima (s.a)
Kalendar
Obavjestenje
www.ehlulbejt.org je nezavisni islamski web-portal, i kao takav ne predstavlja stavove nijedne zvanicne BiH organizacije, udruzenja ili fondacije
^ Na vrh ^